Ne, ne – to nije samosažaljenje, i nije slabost. To je vještina koja te osnažuje.
Suočavanje s teškoćama je dio života i nitko od nas to nije izbjegao. Problemi sa zdravljem, računi koje ne znamo kako platiti, nesporazumi s onima koje volimo ili kolegama na poslu, loše procjene i greške u hodu, prenatrpanost obavezama, osjećaj usamljenosti, iscrpljenost, zaglavljenost…
Pitaš li se nekada – Zašto ja? Ide li drugima bolje?
Ubijaš li se nekada kritizirajući sebe… blesav/a sam… kako sam to mogla/mogao…
Možda si ponekad kažeš – Ma nije to ništa. Moraš biti jak/a! Moraš vjerovati u sebe!- ali nekako to ne pali, kao da se siliš da budeš bolje nego što zapravo jesi.
Možda misliš da ćeš biti bolje kad… djeca malo narastu, otplatiš kredit, promijeniš posao… Da, ponekad sretnije okolnosti olakšaju život, ali istinski si bolje kada si dobro i onda kada ti je teško.
Dr. Kristin Neff, profesorica psihologije na sveučilištu Texas Austin, među prvima je prije
dvadesetak godina počela istraživati samosuosjećanje kao znanstvenik i od tada brojna znanstvena istraživanja nedvojbeno potvrđuju dobrobiti razvijanja samosuosjećanja.
Biti samosuosjećajan znači biti dobar prema sebi, biti podrška sebi kao što bi bio podrška nekome koga zaista voliš. To se uči i vježba. Kako?
Prvi korak: Osvješćivanje
Otvori se prema sebi. Priznaj sebi da ti je sada teško. Pogledaj tu svoju muku.
Što ti se događa u tijelu? Pritisak? Napetost? Bol? Gdje?
Što ti prolazi kroz glavu? Koja priča? Što si govoriš? Kojim tonom glasa?
Kako se osjećaš? Uplašeno? Tužno? Neuspješno? Manje vrijedno? Kao krivac? Je li te sram?
Već taj prvi korak, zaviriti u sebe bez prosuđivanja je posebna i hrabra vještina . To je mindfulness ili puna svjesnost i podučava se najčešće na osmotjednim tečajevima na kojima učiš i vježbaš osvješćivati sva svoja iskustva – i ugodna i neugodna.
Drugi korak: Zajednička ljudskost
Naprosto se sjeti da nisi jedini/a. Sve što osjećaš, sve što prolaziš, sve je to dio ljudskog iskustva. Uvijek ima netko (i mnogo ih je!) tko prolazi to isto sada, ili ranije ili ga to čeka. Patnja nas ponekad zatvori, preuzme i osjetimo se sami, ali nikada nisi samo ti. Sjeti se toga.
Treći korak: Podrška
Zamisli da se tako osjeća i ima istu tu muku netko koga puno voliš. Što bi mu rekao/la? Istim tim tonom glasa reci to sebi. Bi li pitao/la: Treba li ti što? Zapitaj sebe tim tonom glasa: Što mi sada treba? Što bi mi sada godilo? Pomoglo? Punosvjesno samosuosjećanje se također podučava najčešće na osmotjednim tečajevima gdje se dodatno istražuju načini izražavanja blagonaklonosti prema sebi. Učvršćuje se taj uvid da smo tu i ja koji patim i ja koji je podrška.
Česte zablude vezane za samosuosjećanje su da je to slabost te sebično i prikriveno samosažaljenje. Samosažaljenje bi bilo zatvaranje u nekakvom bezizlaznom stanju jadnika. Samosuosjećanje je hrabar pogled u sebe i priznavanje svega što vidim s idejom da je to samo još jedno ljudsko iskustvo. S pitanjima – Kako mogu pomoći? Što mi treba? – samosuosjećanje odražava mudrost. Postajemo otporniji na nedaće, tolerantniji i veća podrška drugima. Duboko u sebi znamo što znači razumjeti, utješiti i ohrabriti i činimo to.
Kristin Neff u svojoj posljednjoj knjizi govori o žestokom samosuosjećanju naglašavajući tu aktivnu komponentu. Ponekad je potrebna odlučna akcija da bi se zauzeli za sebe. Istraživanja pokazuju da ja razvijeno samosuosjećanje bolji prediktor uspješnosti od samopouzdanja. Samopouzdanje nas orijentira na uspjeh, natjecanje, biti bolji od nekog ili nečeg. Neuspjeh i krize ga mogu ugroziti. Samosuosjećanje nas orjentira na sreću i zdravlje, realizaciju nesavršenog sebe i nije ugroženo kad doživimo neuspjeh. Samopouzdanje se orijentira na izvedbu u kojoj uvijek neko može biti bolji, a samosuosjećanje na učenje kojem se uvijek možemo posvetiti.
U konačnici razvijanjem samosuosjećanja postajemo emocionalno otporniji, imamo snažniji osjećaj vlastite vrijednosti, više optimizma i više motivacije i hrabrosti iskušavati nove izazove. U odnosu na druge smo otvoreniji i tolerantniji jer preslikavamo istu uvježbanu blakonaklonost.
Primjer kratke vježbe samosuosjećanja:
U trenutku kad se nađete usred neke nelagode – tužni ste, zabrinuti, anksiozni, imate tremu… zastanite na trenutak i osvijestite gdje u tijelu osjećate najveću nelagodu.
Ponekad je to knedla u grlu, bol ili pečenje u trbuhu, pritisak u prsima, napetost u ramenima,
stisnuta čeljust…
Pokušajte s nekom gestom koja vas može umiriti, ublažiti trenutnu nelagodu – položite dlan na trbuh, ili na prsa, ili na obraz… vi birate mjesto, usmjerite pažnju na blagost i toplinu dodira… održavajte tu pažnju najbolje što možete… dišite i dopustite nelagodi da popusti i omekša… koliko može, sama od sebe… Ovaj kratki samosuosjećajni predah unosi razliku u aktivnost našeg živčanog sustava i može nas dovesti na neko mirnije mjesto.
