Iskra: Irene Pappa, hvala vam puno na ovom razgovoru i na tome što ste našli vremena, iako ste veoma zauzeti. Tema današnjeg razgovora je privrženost (attachment), jedna od mojih omiljenih tema.
Irene: Hvala i vama na pozivu da razgovaramo o privrženosti i roditeljstvu.
Iskra: Da, to je jedna od mojih, moram reći, to je zaista jedna od mojih omiljenih tema. I mislim da je od presudne važnosti za razvoj i razumijevanje razvoja. Privrženost je toliko važna, moramo zaista stvarati prostore da više razgovaramo o toj temi. A ovo je zapravo tek početak. Pa hajde da krenemo s prvim pitanjem, hajmo nekako definisati privrženost za slušaoce i čitaoce. Šta je privrženost?
Irene: Da, dakle, prvo moram reći da postoji mnogo istraživanja o privrženosti i mnogo toga je objavljeno. Ali mislim da, ukratko, privrženost je nešto za šta danas znamo da je biološki proces. To je nešto veoma važno, ali i nešto što je u samoj srži, osnovi svakog ljudskog bića. To je zapravo potreba – biološka potreba da se povežemo s drugim ljudima. A posebno je značajno da počinje i razvija se u prvoj godini života. Dakle, to je period u kojem se formira odnos između njegovatelja, roditelja ili ko god to bio, i djeteta. I čini se da je to veoma važno za razvoj djeteta tokom djetinjstva, ali i kasnije. Čak i kao odrasla osoba, imate reprezentacije tih prvih odnosa. To nazivamo unutarnjim modelom. I to uveliko utiče na vaše ponašanje, na odnos prema sebi, ali i na odnos s drugim ljudima. Dakle, vrlo je biološko i nešto što počinje veoma rano, ali ima uticaj kroz cijeli život.
Iskra: Da, tačno. I zapravo, to je taj dugoročni uticaj. Ako sam vas dobro razumjela, vi kažete da je to nacrt (blueprint) za sve buduće interakcije s drugim ljudima?
Irene: Upravo tako. Počinje veoma rano, zapravo od samog rođenja, i razvija se uglavnom tokom prve godine. Dakle, to je period kada privrženost s njegovateljem dobija oblik i formu. Ali to, naravno, ne znači da obrasci privrženosti moraju ostati isti. Tokom života moguće je mijenjati stvari, ali vidimo koliko ti prvi obrasci važni. Ponekad stvari koje su se dogodile tokom prve godine života utiču na vaše ponašanje i odnose kasnije. A ako želite nešto promijeniti kasnije u životu, to zahtijeva mnogo truda.
Iskra: Da se ponovo kalibrira, zar ne?
Irene: Da, da. Da se zaista naprave nove reprezentacije, da se bude otvoren za nove vrste odnosa. Zato je privrženost izuzetno važna za nas – za svakoga ko se profesionalno bavi djecom i razvojem, ali i za roditelje, naravno.
Iskra: Da, a o tome ćemo govoriti posebno malo kasnije. Ali hajde da za sada ostanemo kod ovoga, zapravo kod vašeg istraživanja i ugla iz kojeg ste gledali na privrženost. Vi ste psihijatrica, dječija i adolescentna psihijatrica.
Irene: Da.
Iskra: Možete li nam reći malo više o tome?
Irene: Da, mogu. Ja sam dječija i adolescentna psihijatrica i zapravo sebe smatram i porodičnom psihijatricom, jer radim s porodicama. Radim s porodicama gdje stvari ne idu uvijek dobro – na primjer kada ima zanemarivanja ili zlostavljanja, ili kada djeca imaju veoma ozbiljne probleme u ponašanju, pa čak i kontakt s policijom. Danas radim u timu. Imamo model, imamo protokol, imamo i teoriju. Na osnovu te teorije radimo s porodicama, a privrženost je jedna od stvari koje procjenjujemo. Također pokušavamo vidjeti kako možemo preusmjeriti stvari ka sigurnijim reprezentacijama, kako da u porodici bude više sigurnosti među članovima. To je moj klinički rad.
Također sam radila i istraživanje o privrženosti. To istraživanje koje smo proveli imalo je drugačiji ugao. Prvo pitanje koje smo postavili bilo je: postoje li biološki faktori koji utiču na različite klasifikacije privrženosti kod djece? Dakle, na početku je to bilo vrlo biološko pitanje. Proveli smo genetsku studiju da vidimo postoje li određeni geni koje imate od rođenja i da li su ti geni, ti polimorfizmi, povezani s tipom stila privrženosti koji ćete imati kasnije u životu. To je bila polazna tačka.
Iskra: Fenotip, zar ne – ono što vidimo u stvarnosti?
Irene: Da, tačno. Dakle, radimo u Roterdamu u Nizozemskoj i imamo jedno vrlo veliko istraživanje – „Generation R“ – gdje imamo gotovo 10.000 djece i njihovih roditelja. Za dio njih imamo i genetske podatke, ali i mnogo mjerenja privrženosti, roditeljstva, kao i razvojnih ishoda djece. Dakle, to je zapravo vrlo bogat skup podataka koji smo koristili. Imali smo i posmatranja odnosa između djeteta i njegovatelja. Najčešće je to bila majka, ponekad i očevi ili drugi njegovatelji. To je bilo jedinstveno – jer smo imali i posmatračke podatke.
Iskra: Da, jasno je. A znamo iz istraživanja, budući da vi dolazite iz istraživačkog okvira, vjerovatno, kad kažete posmatrački podaci, to znači jako puno posla, zar ne? Puno snimanja, puno vremena. To je jako zahtjevno, zar ne?
Irene: Da, to jeste jako zahtjevno. Ali imala sam sreću da radim s dvojicom profesora koji su zaista eksperti u ovoj oblasti privrženosti – Marinus H. van IJzendoorn i Marian Bakermans-Kranenburg. Oni su mi od samog početka pomogli da zaista razumijem privrženost. Mnogo su radili, mnogo objavljivali. Zaista mnogo.
Iskra: Da, znam iz literature. Vrlo često su citirani, oni su nevjerovatni.
Irene: Zaista nevjerovatni ljudi, s ogromnim znanjem. I ono što su oni govorili od samog početka jeste da to zahtijeva puno vremena, truda i, naravno, novca da bi se organizovalo. Ali je jako važno imati i posmatračke podatke, jer često primijetimo da kada pitate roditelje o njihovom roditeljstvu ili interakciji s djecom, oni imaju neku ideju o tome kako to izgleda, imaju neku unutarnju predstavu. Ali ono što mi često vidimo je potpuno drugačije. Dakle, povezanost između onoga što roditelji kažu i onoga što vidimo u laboratorijskim posmatranjima često nije jaka. Zato smo se mi dosta fokusirali na posmatračke podatke.
Iskra: Oprostite, baš ste mi probudili radoznalost. Dakle, kad kažete posmatranja, mislite li, govorite li o „stranoj situaciji“?
Irene: Da, mi smo radili upravo proceduru „strane situacije“. To je zapravo vrlo poznata metoda mjerenja privrženosti. Dakle, to je bio kratak eksperiment, gdje imate sobu s majkom i djetetom, oni se igraju i provode vrijeme zajedno. Zatim majci kažemo: „Sada morate otići na neko vrijeme.“ I tada posmatramo i snimamo video kako se dijete ponaša u odsustvu majke. A najvažnije je kako se dijete ponaša kada se majka vrati. Na primjer, da li dijete pokušava prići majci i tražiti utjehu? Šta se dešava kada su ponovo zajedno? Da li dijete treba puno utjehe, da li je jako uznemireno? Ili je, na primjer, izbjegavajuće – ponaša se kao da mu nije stalo što se majka vratila? Ili je potpuno dezorganizovano – ne zna šta da radi, ukočeno je, pa se uplaši i ponovo se vraća? Sva ova ponašanja kodirana su na vrlo specifičan način, i to od strane dvoje ljudi, kako bismo mogli provjeriti dosljednost i uporediti kodiranja. Na osnovu ovog protokola daje se određeni rezultat.
Također, jako je korisno što postoje klasifikacije – imate sigurnu privrženost, anksioznu, izbjegavajuću i dezorganizovanu. Ali ono što smo mi dodatno uradili jeste da smo mogli dati i kontinuirani rezultat privrženosti. Dakle, umjesto da kažemo „postoje četiri grupe“, mogli smo algoritmom dati brojčani rezultat, što omogućava da se vidi cijeli kontinuum. Nije samo crno-bijelo – postoje i djeca koja su „negdje između“. Svakom djetetu može se, recimo, dodijeliti broj.
Iskra: Dakle, ako sam vas dobro shvatila, to je više spektrum nego kategorički pristup?
Irene: Da, u ovom istraživanju. Generalno koristimo kategorije u kliničkoj praksi ili u drugim tipovima istraživanja. Ali u ovoj studiji htjeli smo prikazati kontinuum privrženosti kako bismo mogli praviti poveznice s genetskim faktorima. To je bio naš dodatak literaturi, jer su u ranijim radovima uglavnom postojale četiri kategorije. A mi smo rekli: „U redu, postoje četiri kategorije, ali neka djeca su između njih – dajmo im rezultat, pa da i te podatke možemo obraditi.“
Iskra: To je jako, jako zanimljivo. I dakle, šta ste naučili iz podataka?
Irene: Da, to je važno. Mislim, prije svega, svako istraživanje ima neka ograničenja. Naravno, kada radite posmatranja, ne možete imati ogroman uzorak. Mi smo imali prilično veliki uzorak za ovu vrstu podataka, ali ne onoliko velik koliko biste željeli za genetska istraživanja. Na primjer, kada radite genetske asocijacije, uglavnom vam treba hiljade ljudi u uzorku, a mi smo imali oko 700. Dakle, u poređenju s tim, imali smo manje ispitanika. Ali mislimo da su naši podaci bili vrlo kvalitetni – to je bila prednost.
Dakle, ono što možemo reći je da u ovom uzorku nismo našli mnogo asocijacija, ili smo našli neke, ali nisu bile dovoljno statistički značajne za sigurnu privrženost i druge dvije kategorije – anksioznu i izbjegavajuću. Ali smo pronašli jače povezanosti s dezorganizovanom privrženošću. A to je zapravo najteži tip, gdje su djeca zaista u stanju potpune dezorganizovanosti. Ne postoji standardni odgovor, ponašaju se vrlo nepredvidivo. Djeca s dezorganizovanom privrženošću imaju i najveći rizik da razviju probleme u ponašanju kasnije u životu. Tu smo našli neke genetske faktore, dakle određene biološke dokaze za tu kategoriju, ali ne i za ostale.
To, naravno, ne znači da privrženost nije biološka – već, kao i kod mnogih drugih ponašanja i fenotipova, riječ je o vrlo kompleksnom procesu. Povezanosti s genima je teško naći i za to trebate ogromne uzorke. To je bio naš glavni zaključak.
Iskra: Moja asocijacija, dok ovo slušam, jeste… samo malo razmišljam naglas… dezorganizovana privrženost se obično nalazi u porodicama gdje roditelji imaju različite probleme – na primjer zloupotrebu supstanci. Tu je obično uključena trauma. Čak neki stručnjaci danas kažu da zapravo ne možete odvojiti traumu od komorbiditeta zloupotrebe supstanci. Dakle, tu je trauma povezana sa zavisnostima i mnogo teških životnih priča i situacija. Pa, da li bi moglo biti… A znamo i iz istraživanja o traumi da trauma zaista utiče na naš genetski zapis.
Irene: Mislim da i to mogu objasniti. Moje kolege su također radile s ovim podacima, ali i s drugim skupovima podataka. Proveli su sličnu studiju – genetsku asocijaciju – o zlostavljanju djece. To je bilo vrlo veliko istraživanje s mnogo ispitanika. Oni su također pronašli genetske povezanosti. To ne znači da vaši geni ili biološki sklop direktno uzrokuju da zlostavljate svoje dijete. Više znači da su sve stvari koje vode ka zlostavljanju i traumi djelimično zasnovane na drugim biološkim faktorima. Na primjer, ljudi koji su osjetljiviji na zloupotrebu supstanci – a znamo da je to dobrim dijelom genetski. Ili ljudi koji imaju velike poteškoće s regulacijom sebe i svojih emocija.
Ono što nalazimo i u drugim istraživanjima je povezanost i s kognitivnim sposobnostima. Ponekad vidimo poveznice s niskim kvocijentom inteligencije. Kažem to oprezno, jer to naravno ne znači da svaki roditelj s nižim IQ zlostavlja svoje dijete. Ali ponekad vidimo da kognitivna slabost može dovesti do određenih ponašanja – na primjer, da roditelj ne može regulisati emocije na adekvatan način ili ne može shvatiti vezu između svojih postupaka i posljedica.
Dakle, sve te stvari su prilično kompleksne. Postoji povezanost genetskih faktora i porodičnih, sistemskih, okolišnih faktora. Vidimo da roditelji koji imaju određenu osjetljivost – recimo na zavisnosti, na poteškoće u regulaciji emocija ili kognitivne slabosti – to prenose na svoju djecu. A djeca, zauzvrat, pokazuju teško ponašanje dok su mala – nemirna su, imaju problema s regulacijom – što dalje provocira roditelja. Roditelj tada ponekad reaguje zlostavljajuće, jer je to jedini način na koji zna da odgovori. To dodatno provocira dijete da pokazuje još teže ponašanje. I tako nastaje vrlo kompleksna interakcija genetskih i okolišnih faktora, zapravo porodične dinamike.
Iskra: Dakle, u osnovi, imamo začarani krug gdje roditelji prenesu određene genetske ranjivosti na djecu, a zatim postoje sistemski ili okolinski uticaji koji zapravo aktiviraju te ranjivosti, što ih dodatno pojačava, zar ne?
Irene: Da.
Iskra: Ali onda, pretpostavljam – i možda bismo trebali otvoriti jednu optimističniju perspektivu – da iako postoji genetska ranjivost, znamo, recimo, iz istraživanja o majčinskoj depresiji ili depresiji uopšte, da okolišni faktori mogu djelovati kao zaštitni faktori. Možete li to malo elaborirati?
Irene: Da, da, apsolutno. Dakle, to je zapravo ono što sam naučila i iz svog istraživanja i iz svoje kliničke prakse. Počela sam sa idejom: hajde da zaronimo u biologiju. Studirala sam i biologiju prije medicine, pa sam mislila: „Mora biti nešto u genima, u epigenetici, nešto biološko, jer su ovo toliko važni procesi – privrženost, roditeljstvo.“
Ali dok sam se time bavila, shvatila sam da su okolina i biologija toliko isprepleteni da se ne može napraviti jasna razlika šta je okolina, a šta biologija. To je vrlo složen odnos. Na primjer, moji geni utiču na moje ponašanje, ali moje ponašanje je okolina za moje dijete. Dakle, ono što kažem i radim postaje djetetovo okruženje. Isto tako, ponašanje mog djeteta stvara određeno okruženje koje dalje utiče na mene, na moje ranjivosti, na moju životnu priču i na to kako reagujem.
I to je zapravo poruka koju želim prenijeti: naravno da postoji nada. To ne znači: „Dobro, sve je u genima i biologiji i tu se ništa ne može.“ Naprotiv – postoji mnogo toga što možemo uraditi.
U kliničkoj praksi mi na početku pokušavamo procijeniti situaciju: koji su faktori koji pokreću roditelje i djecu, šta nedostaje u interakciji? Ponekad su to male stvari, mali obrasci ponašanja, ali kada ih raspravimo s roditeljima, oni mogu napraviti veliku razliku u privrženosti i kasnije u tome kako se dijete osjeća kod kuće – da li se osjeća dovoljno sigurno da bude ono što jeste i da izrazi svoje emocije. Ako postoji emocionalna sigurnost, tada se sve može graditi. Dakle, potpuno se slažem da postoji mnogo toga što možemo učiniti i da ne bismo trebali stati i reći: „Ne, ne, sve je biološki i ne možemo ništa dalje.“
Iskra: A pretpostavljam da je također zaista ključno usvojiti pristup zasnovan na resursima – dakle, čak i u slučajevima o kojim smo govorili ranije, o zlostavljanju i zanemarivanju, treba tražiti resurse u porodičnom okruženju ili u sistemu djeteta i graditi na njima. Pretpostavljam da je ovo više pitanje za kliničku praksu – kako se nosite s tim i kako radite s onim malo što možda imate na raspolaganju, a opet pokušavate graditi dalje?
Irene: Da, da, tačno. Ono što mi radimo jeste da pokušavamo mobilizirati i širu mrežu i raditi sa svime što je dostupno, ali pokušavamo stvoriti i nove resurse. U mnogim porodicama s kojima radimo postoje brojni rizični faktori – siromaštvo, diskriminacija, historija trauma kod roditelja. Mnogi roditelji nemaju nikakvu mrežu podrške, socijalno su izolovani, sami su s djecom. A znamo da sve to povećava rizik da se dogodi nešto loše – da privrženost ne bude sigurna, da roditelj ne bude dostupan, jer, naravno, roditelj koji je svakodnevno zauzet borbom kako da preživi, nema prostora u glavi da razmišlja: „Kako mogu biti emocionalno dostupan i osjetljiv roditelj, a istovremeno disciplinovati dijete na dobar način?“
Zato mi prvo promišljamo: možemo li ponuditi praktičnu pomoć? Mnogo radimo i sa socijalnim radnicima. Mi ih zovemo „porodični resurs-terapeuti“. To su ljudi koji s roditeljima rade i na praktičnim stvarima – na primjer, ako postoje finansijski problemi, kako se mogu riješiti? Možemo li tražiti podršku od vlade – ovdje u Nizozemskoj, recimo? Može li se napraviti plan da se dugovi otplaćuju u manjim mjesečnim ratama? Možemo li pomoći roditeljima da nađu posao ako ga nemaju?
Takve praktične stvari često prave veliku razliku. A ponekad mislim da mi u psihijatriji to zaboravljamo – mnogo se fokusiramo na misli, ponašanja i emocije, a zanemarimo činjenicu da ljudi često imaju ozbiljne praktične probleme koji su jako važni.
Iskra: Želim ovdje da se zadržimo i malo porazgovaramo o tome. Znam iz istraživanja o rezilijentnosti da se puno toga već otkrilo. I mislim da to ide ruku pod ruku s privrženošću – ono što znamo je da čak i ako nismo imali značajnu osobu koja bi bila uz nas na adekvatan način u djetinjstvu, kasnije u životu pozitivna i iscjeljujuća iskustva s nekim drugim mogu pomoći u „izlječenju“ privrženosti. Danas postoji mnogo terapijskih pristupa koji se zaista fokusiraju na rane privrženosti – „majčinu“ i „očevu“.
Iz istraživanja o rezilijentnosti – kada govorimo o porodicama u riziku – znamo i da može biti presudno imati jednog dobrog mentora. Sada prelazim na obrazovanje, razmišljam o obrazovnom sektoru i ulozi koju učitelji često imaju. Vi ste govorili o tome kako zanemarujemo praktičnu stranu života, ali ponekad također zanemarimo i ulogu škole. Djeca moraju ići u školu – to je obavezno, barem u cijeloj Europi, koliko znam, i u osnovnom i u srednjem obrazovanju. Dakle, učitelji mogu imati ogromnu ulogu, zar ne? Možda biste mogli podijeliti neka razmišljanja o tome. Govorili smo već da razumijevanje privrženosti nije ključno samo za roditelje i stručnjake-kliničare, već i za druge profesije.
Irene: Upravo tako, naravno. I to je također dio one mreže za koju kažemo da ju je važno proširiti kod porodica u riziku. Škola je jedan od najvažnijih elemenata, jer djeca tamo provode većinu vremena.
U mnogim porodicama sa kojima radimo vidimo da djeca uopšte ne idu redovno u školu – često imaju puno izostanaka. Zato u svim slučajevima odmah počinjemo kontakt sa školom i razgovaramo: kako ide u školi? Ponekad radimo i posmatranja u učionici da bismo vidjeli kako se dijete ponaša među drugom djecom.
Kada postoji zabrinutost za dijete, barem u Nizozemskoj, gotovo uvijek postoji mentor koji je zadužen za to dijete. On je važna osoba u životu tog djeteta. Mi uvijek uključimo tog mentora u terapijski proces. Dakle, svake sedmice imamo razgovore i s mentorom u školi: kako ide? Takođe ih informišemo o intervencijama koje pokušavamo kod kuće, da znaju s kakvim se problemima dijete nosi.
Ono što primjećujemo jeste da mentori i učitelji koji su obučeni da budu osjetljivi i svjesni uticaja privrženosti na ponašanje djece, zapravo mogu mnogo pomoći djeci i u njihovim porodicama.
To je također program koji kolege trenutno razvijaju – obuka za škole o problemima privrženosti. Na primjer, postoji jedna intervencija koju radimo, koja se zove „video feedback“ intervencija, gdje radimo na osjetljivoj disciplini, pozitivnom roditeljstvu i privrženosti. To inače radimo kod kuće s roditeljima, ali sada to radimo i u školama.
Postavimo kameru u učionicu, pustimo učitelja da radi kao i obično, a zatim zajedno gledamo snimak. Analiziramo korak po korak: „Šta se ovdje dogodilo? Kada je ovo dijete ustalo ili napravilo buku, kako ste reagovali? Zašto baš tako? Kako je to izgledalo iz perspektive djeteta? Kako dijete reaguje na vaše ponašanje?“ Tako postepeno učimo prepoznati mikro poteze i male obrasce u interakciji koje obično previdimo.
Na ovaj način promovišemo pozitivnije interakcije između učitelja/mentora i djece, posebno one koja imaju probleme kod kuće – djecu koja doživljavaju zlostavljanje ili zanemarivanje ili koja sama imaju poteškoće sa samoregulacijom i emocionalnom regulacijom.
I tada primjećujete da, kada im se priđe na pozitivan i osjetljiv način, uz jasne instrukcije i granice tipa „ovo očekujem od tebe. Ovako želim da radimo. Tu sam za tebe da razgovaramo, ali određena ponašanja nisu prihvatljiva u učionici“, djeca procvjetaju. Problemi u ponašanju koje su imala na početku često nestaju.
Iskra: Potpuno ima smisla ponuditi sigurno okruženje i sigurnog učitelja – odnosno regulisanog učitelja. Jer djeca s dezorganizovanom privrženošću često dolaze s dezorganizovanim i disregulisanim nervnim sistemom, koji zapravo čezne za sigurnošću, ali je nikada nije doživio. Dakle, ako se to dijete susretne s još jednom disregulacijom u obliku strogosti i rigidnosti učitelja, ne možemo očekivati pozitivne ishode, zar ne?
Irene: Tako je, zapravo se dešava suprotno – ide u potpuno drugom smjeru. Ta djeca ponekad pokazuju jako teško ponašanje – prave buku, remete nastavu, smetaju drugoj djeci. I onda često čujete kako učitelji kažu: „Dobro, izađi iz učionice“ ili ih samo kažnjavaju. A za tu djecu to je zapravo poznat obrazac. Ona su navikla na to – da pokažu teško ponašanje, a onda odrasla osoba dođe i kazni ih. To im je postao jedini način interakcije.
Iskra: Da, i to je sve što su naučili. I, naravno, najčešća reakcija – što ja, nažalost, često vidim u svom radu – jeste da odrasli, pa i učitelji, kada vide ovakva ometajuća ponašanja, misle da su namjerna. Kažu: „Dijete to radi s namjerom.“ A zapravo, često je to – i molim vas ispravite me ili dodajte svoj komentar – zapravo fiziološki proces disregulacije. Jer privrženost snažno utiče na to kako naš nervni sistem funkcioniše, zar ne? Možete li to malo pojasniti?
Irene: Da, da, to vidim i ja kod djece. I to zapravo ima veze, u određenoj mjeri, sa našim autonomnim nervnim sistemom. To nije kognitivni proces. To nije racionalna misao. To nije da dijete pomisli: „Ah, danas sam ljut, sad ću pokazivati teško ponašanje.“
Ono što vidite kod te djece, a ja ih često posjećujem i kod kuće, jeste da je njihovo „osnovno stanje“ već jako visoko – stalno su u stresu. To se vidi i na njihovom tijelu: mišići su im zategnuti, često imaju i fizičke tegobe, poput glavobolja, upravo zbog tog stalnog stresa. Ali oni toga nisu svjesni – za njih je taj povišeni stres postao normalno stanje.
A mi psihijatri i psiholozi često pokušavamo da „uđemo kroz kognitivna vrata“ – da objasnimo, damo informacije. I zaboravimo, ili previdimo, ogromnu snagu „koregulisanja“ – samog bivanja zajedno u istoj prostoriji, dijeljenja daha i ritma.
Vrlo je zanimljivo – nekad vidim dijete puno napetosti, energije, anksiozno, stalno šeta po prostoriji, nemirno je. Ali samo moje prisustvo, to što sjedim, dišem s njim i ostajem mirna, postaje mu poznat signal. I onda nakon nekog vremena vidite kako dijete sjedne, uspostavi kontakt očima, smiri se. Tada nastaje „otvaranje“ – sada smo sinkronizovani.
A to je nešto što mnoga djeca i odrasli nikada nisu naučili – kako se koregulisati i sinhronizovati s drugima. I to je nešto što terapeut mora modelirati.
Iskra: Pretpostavljam da bi i za učitelje bilo divno da to rade, zar ne? A vi to, koliko razumijem, već i radite kroz edukaciju i treninge?
Irene: Da, tačno. Dakle, djelimično je to i kognitivni proces – davanje savjeta i uputa – ali je to također i emocionalni proces: kako se međusobno regulišemo, kako zajedno radimo. To može uključivati, recimo, i da uhvatite dijete za ruku i zajedno udahnete.
Postoje i neke zabavne vježbe koje koristimo – na primjer „vježba špageta“.
Iskra: Šta je to vježba špageta? Možete li nam ispričati, nisam upoznata s tim.
Irene: Kažemo djeci: „Znaš li kako su špagete kada nisu kuhane? One su tvrde. A i ti si sada takav – tvrd, napet. Vidim to na tvom tijelu.“ Dakle, radimo mnogo kroz tijelo, kroz govor tijela, kroz ono što primjećujemo.
I onda kažemo: „Ali ako ostaneš takav, možeš se slomiti – to nije dobro. Moramo te „skuhat“, učiniti mekanim poput kuhanih špageta.“
I onda radimo s djetetom pomalo luckaste vježbe – npr. mahanje rukama, opuštanje tijela, glupiranje. I onda ga pitamo: „A jesi li sada kuhana špageta?“ A dijete kaže: „Da, da, sad se osjećam mekše, opušteno, osjećam to u svom tijelu.“
I tek tada možemo razgovarati: „Ono što se desilo maloprije nije bilo dobro ponašanje. To moramo promijeniti.“ Možemo raspravljati o ponašanju i planirati promjene – ali samo kada je dijete dovoljno smireno da vas uopšte može slušati.
Ako je dijete već visoko u stresu, anksioznosti ili panici, nikakav razgovor, nikakva intervencija učitelja, roditelja ili terapeuta neće napraviti razliku. U nekim slučajevima može čak i naškoditi.
Iskra: Da. Dakle, ono što čujem od vas je da je zaista ključno prvo uspostaviti osjećaj sigurnosti u odnosu, kako bi se dijete osjetilo sigurno i zaštićeno. Tek tada može malo „ući u svoje tijelo“ i osjetiti šta se u njemu dešava, pa potom može početi procesuirati i regulisati ono što se događa.
Irene: Da, upravo tako. Svakom djetetu je potreban barem jedan odrasli u životu. Nadamo se da je to roditelj, ali može biti i neka druga figura – neko kome dijete može vjerovati, ko pokazuje da su emocije dobrodošle, da emocije dođu i prođu. Da je ponekad teško biti tužan ili ljut, ali da te emocije nisu smrtonosne.
Ove obrasce ponašanja dijete mora naučiti od odrasle osobe. Ako se to ne dogodi kod kuće, onda škola zaista može imati ključnu ulogu. Ali važno je i da se dijete ne marginalizuje, da se ne kaže: „Ovo je loše dijete. Nema morala, nema empatije.“
Nažalost, čujemo i takve komentare, čak i za vrlo malu djecu. A to je prerano – previše je rano da se tako govori o djetetu.
Iskra: Da, da. Ovo je zaista važna poruka koju ste upravo podijelili – da uvijek moramo posmatrati i kontekstualizirati ponašanje. To je jedna od ključnih stvari, zar ne?
Irene: Da, važno je uzeti vrijeme da procijenimo i razumijemo ponašanje djeteta. Ali također je bitno – i mislim da je to dio našeg posla u timovima u kojima radim – da sagledamo širu sliku. Dakle, ne samo ponašanje djeteta, jer dijete ne raste samo od sebe, već u porodici, u određenom kontekstu, u školi ili u komšiluku.
Zato pokušavamo razumjeti ponašanje u tom širem kontekstu. I tada često vidimo da neka ponašanja imaju smisla u tom kontekstu. A kada prepoznamo da postoje ponašanja koja mi, kao društvo, ne možemo prihvatiti ili za koja znamo da nisu dobra za razvoj djeteta, onda ne trebamo djelovati samo na dijete i njegovo ponašanje, nego trebamo mijenjati i kontekst.
Kontekst se često mora prilagoditi i promijeniti, mora nuditi podršku i dovoljno „holding-a“. Ovaj koncept „holding“ – emocionalnog držanja i sigurnosti – često nedostaje. I to često vidimo kod roditelja koji sami imaju probleme s privrženošću. Oni imaju poteškoća da pruže taj osjećaj emocionalnog držanja svojoj djeci.
Iskra: Pošto se bližimo kraju našeg razgovora, voljela bih da podijelite neku poruku roditeljima – vaše ideje, savjete ili nešto što smatrate važnim. Vi ste i sami roditelj.
Irene: Ima mnogo poruka i stvari koje bih mogla reći da su važne. Ali jedna od najvažnijih jeste da je potrebno mnogo truda da se razmišlja „sistemski“, umjesto individualno. Dakle, ne postavljati pitanje: „Šta nije u redu s mojim djetetom – da li ono ima ADHD, autizam, loše ponašanje?“
Umjesto toga, zapitati se: „U kojim situacijama se ovo ponašanje pojavljuje? Šta ja radim u tim interakcijama? Šta ja unosim iz svoje porodice, svog odgoja?“
Roditelji često, zapravo, imaju neku vrstu „alergije“ na to da se bave vlastitim problemima. Kažu: „To je prošlost, to više nema uticaja na moj život.“ Ali zapravo nosimo te obrasce sa sobom.
Način na koji modeliramo privrženost i na koji se povezujemo sa svojom djecom gotovo je u potpunosti povezano s našom vlastitom životnom pričom. Ako nismo svjesni te priče, ako ne prepoznamo da smo možda i sami bili zlostavljani ili da naši roditelji nisu bili emocionalno dostupni – mi ćemo nesvjesno ponavljati iste obrasce sa svojom djecom.
Zato je moj savjet roditeljima i da pogledaju u sebe, da potraže pomoć ako osjete da nešto ne ide dobro. Da se zapitaju: „Koje obrasce prenosim? Koji intergeneracijski obrasci postoje?“ To nije samo za njih, već je i investicija u budućnost njihove djece.
Iskra: Predivno rečeno, Irene. Zaista predivno. I znate, često sam i sama kao majka – kad sam rodila svog sina – osjetila potrebu da ponovo „odgojim“ sebe, svoje unutarnje dijete. Upravo zbog ovih razloga – da ne upadnem u „režim ponavljanja“, jer to je jedini obrazac koji imamo, ako nismo postali svjesni tih ponavljanja.
Zato vam mnogo hvala. Nadam se da je ovo samo naš prvi razgovor i da će ih biti još.
