Čovjekova potraga za sigurnošću: uvidi iz polivagalne teorije
Iskra Tabaković Hasić
“Strah je najjeftinija soba u kući. Radije bih te volio vidjeti da živiš u boljim životnim uvjetima.”
Hafiz
Mislim da je najbitnije pitanje koje si ljudski rod može postaviti: “Da li je univerzum prijateljsko mjesto?“ Ovo je prvo i osnovno pitanje koje svaki čovjek treba odgovoriti za sebe. Jer ako odlučimo da je Univerzum neprijateljsko mjesto, u tom slučaju ćemo iskoristiti svu svoju
tehnologiju, sva naša naučna otkrića i naše prirodne resurse da bismo postigli sigurnost i moć tako
što ćemo stvoriti veće zidove kako bismo neprijatelja držali podalje od sebe, i jače oružje kako bismo uništili sve to što je neprijateljsko, a ja mislim da dolazimo do tačke gdje je tehnologija toliko moćna da će nam omogućiti ili da se potpuno izoliramo ili da uništimo i sebe u ovom procesu.
Ali ako odlučimo da je Univerzum prijateljsko mjesto, onda ćemo koristiti tehnologiju, naša naučna otkrića i naše prirodne resurse da stvorimo alate i modele koji će pomoći da razumijemo taj Univerzum. U ovom slučaju će moć i sigurnost proizilaziti iz našeg razumijevanja načina na koji
Univerzum funkcionira i njegovih motiva.
Einstein
Dragi čitaoče/čitateljice, kakvo je mjesto ovaj Univerzum za tebe?
Iza odgovora na pitanje koje Einstein predstavlja kao najvažnije nalazi se jedno drugo, a
ono glasi: Da li se osjećam sigurno?
Ovo je fundamentalno pitanje koje sebi postavljamo – ponekad vrlo svjesno, a u većini
slučajeva, jer to radimo u svakom momentu, nesvjesno. Njegov odgovor utiče na naše
emocionalno stanje, na misli, ponašanje, na međuljudske odnose u kojima učestvujemo –
sve u svemu, ono bitno određuje naše psihičko i fizičko funkcioniranje i, u konačnici, naše cjelokupno zdravlje.
Možemo sebe zapitati: da li se osjećam siguran/na u ovom tijelu u kojem živim svoj
život, u ovom prostoru u kojem se nalazim, u ovom gradu, ovoj državi, sa ovim ljudima?
Na kolektivnom nivou odgovor na ovo pitanje utiče na političku klimu, javni diskurs,
organizaciju javnih institucija i tretmana koji kao građani dobijemo u njima i na razinu
povjerenja i suradnje koju možemo da očekujemo u našim zajednicama. Ovdje možemo
pitati: kakve poruke šalju lica koja vidim na televiziji ili susrećem iza šaltera – da li su
prijateljska, pozivaju li da se povežem sa njima, opustim u njihovom društvu? Glas koji
čujem – da li je topao, dobronamjeran?
Cijeli život smo u potrazi i potrebi za sigurnošću. Procjena sigurnosti ili nesigurnosti
temelj je našeg doživljaja svijeta, a samim time ona je i odrednica načina na koji
djelujemo u svijetu. Manifestira se u interpretaciji svijeta kao “prijateljskog” ili
“neprijateljskog”, da posudim Einsteinove fraze.
Polivagalna teorija, o kojoj želim pisati u ovom članku, daje vrlo konkretne, precizne
uvide u neurološki program kojim smo opremljeni dolaskom na ovaj svijet i čija je
osnovna uloga osigurati naš opstanak. A da bismo preživjeli, u svakom trenu moramo
napraviti procjenu da li smo sigurni i da li možemo sebi dozvoliti da se povežemo sa
drugima. Procjena sigurnosti ili nesigurnosti izaziva niz neurofizioloških reakcija u
našem tijelu. A kada ove reakcije interpretiramo, kada ih imenujemo, one postaju naša
psihološka priča, priča o sebi u svijetu.
Polivagalni pristup nas podučava na koji način naša fiziologija i živčani sistem utiču na
način na koji mislimo, kako se osjećamo i kako se ponašamo.
Spoznaje koje nudi polivagalna teorija su mi pomogle da bolje i drugačije razumijem
sebe i svoje ponašanje – i to u svojoj ulozi psihologinje, majke, supruge, kćerke i
građanke ove zemlje. Također mi pomažu u svakodnevnim interakcijama, u
razumijevanju reakcija onih koji me okružuju. Sada koristim sasvim drugi vokabular da
opišem stanja koja opažam kod sebe ili kod drugih, a taj vokabular želim ovdje podijeliti.
Ovaj članak je svojevrstan uvod u “polivagalni” jezik.
Neuronaučna perspektiva – kako mozak i živčani sistem funkcioniraju kada nas je strah
Spoznaje koje smo dobili izučavajući mozak i živčani sistem daju nam sliku dešavanja na
neurofiziološkom nivou, unutar nas, kada se osjećamo nesigurno ili sigurno. Kratko ću skicirati te procese fokusirajući se na ulogu koju igra autonomni nervni sistem.
Naš autonomni nervni sistem (onaj koji je automatski, bez našeg svjesnog djelovanja)
sastoji se od dva ogranka, i to simpatetičkog – onog koji nas stavlja u stanje pripravnosti
i mobilizira u slučaju opasnosti, i parasimpatetičkog – onog koji je zadužen za oporavak,
odmor nakon mobilizacije. Informacije putuju sistemom kroz tri neurološka puta –
simpatetički, te kroz parasimpatetičke ogranke koje čine ventralni i dorsalni vagus.
Svaki od navedena tri neurološka puta (simpatetički, ventralni i dorsalni vagus) ima vrlo
karakterističan način da odgovori na informacije koje primi.
Tri priče – simpatetička, ventralna i dorsalna
Simpatetička grana autonomnog nervnog sistema putuje sredinom kičmene moždine i
sprema nas na mobilizaciju. Simpatikus odgovara na znakove opasnosti tako što okida
oslobađanje adrenalina koji nam omogućuje reakciju koju nazivamo “borba ili bijeg”.
Kada smo u simpatetičkom modusu, strah nam šapuće na uho i pokreće nas na akciju. U
ovom stanju naše srce ubrzano počinje raditi, disanje je kraće i pliće – mobilizirani smo,
spremni da se suočimo sa opasnošću ili da joj okrenemo leđa u bijegu. Kada smo u
simpatetičkom modusu, svijet doživljavamo kao prijeteći i neke od rečenica koje sebi
govorimo su “Moram ovo sad uraditi!” ili “Moram ići odavde, ne mogu vjerovati nikom”.
Ovdje iz nas govori glas urgentnosti, osjećamo da moramo djelovati, nešto uraditi čim
prije.
Ako smo učestalo u simpatetičkom modusu, onda se vrlo vjerovatno suočavamo sa
problemima kao što su: anksioznost, napadi panike, ljutnja, problemi u međuljudskim
odnosima, problemi da usmjerimo svoju pažnju na ono što radimo i/ili da dovedemo
nešto do kraja. Po pitanju fizičkog zdravlja javljaju se problemi sa spavanjem, visok nivo
kolesterola u krvi, problemi sa težinom, glavobolje, kronične tenzije u predjelu vrata i
ramena te stomačni problemi.
Druga dva neurološka puta nalaze se u parasimpatetičkom ogranku autonomnog
nervnog sistema. Ovdje je glavni protagonist Nervus vagus (lutajući nerv). Ovaj živac
ima svoje ishodište u bazi lubanje i putuje u dva smjera: prema dolje – kroz pluća, srce, dijafragmu i stomak, i prema gore gdje se povezuje sa živcima u vratu, grlu, očima i ustima. Vagus djeluje u oba smjera – od mozga nosi informacije prema donjim dijelovima tijela i iz donjih dijelova nosi informacije u mozak.
Vagus se račva u dva bitna dijela: ventralni (prednji) i dorsalni (stražnji). Polivagalna teorija je dobila ime upravo po tome što je njen začetnik, dr. Stephen Porges, diferencirao između ova dva ogranka Vagusa.
Kada se nalazimo u ventralnom modusu osjećamo se sigurno i povezano sa drugim
ljudima. Karakteristike ventralnog modusa su reguliran rad srca i uravnoteženo disanje,
u stanju smo da percipiramo prijateljska lica, da slušamo i čujemo šta nam se govori.
Osjećamo se mirno, sigurno, povezano sa drugima i možemo za sebe reći da smo sretni,
aktivni, zainteresovani za okolinu, a svijet doživljavamo kao sigurno, dobro, ugodno
mjesto. Kada smo u ventralnom modusu brinemo se za sebe, za svoje fizičko i mentalno
zdravlje, ugađamo sebi, organizirani smo, u stanju smo da ispoštujemo dogovore, imamo
dobar osjećaj u vezi sebe i onog što radimo. Po pitanju fizičkog zdravlja – dobro
spavamo, imamo reguliranu probavu, dobar imunološki sistem, rijetko smo bolesni i
osjećamo se dobro u svom tijelu.
Dorsalni (stražnji) vagus postaje aktivan u slučajevima ekstremne opasnosti. Kada drugi
pokušaji da izbjegnemo nelagodu/opasnost i riješimo situaciju ne funkcionišu, onda
utočište pronađemo u dorsalnom modusu. On nam pomaže da preživimo tako što nas
“zamrzne”, kao da više nismo tu, pravimo se da nas nema, kao da smo mrtvi. Na
psihološkoj razini osjećamo disocijaciju (fizički smo prisutni, ali psihički nismo), imamo
probleme da se sjetimo događaja iz prošlosti, osjećamo se depresivno, izolirano, bez
energije. Posljedice za fizičko zdravlje se javljaju u obliku hroničnog umora, stomačnih
problema, niskog krvnog pritiska, dijabetisa tipa 2 i dobijanja na težini.
U toku svakodnevnog života stalno se krećemo iz jednog modusa u drugi. Prema
polivagalnoj teoriji, uvijek se nalazimo u nekom od ova tri stanja (ili čak mješavini ovih
stanja) i fleksibilan nervni sistem u stanju je da se brzo vrati iz simpatetičkog,
pobuđenog stanja u ventralno koje je optimalno za naše zdravo psihofizičko
funkcionisanje, ili iz dorsalnog u ventralno.
Tako, na primjer, jutros, dok sam vodila sina u vrtić, iznenada je jedan auto zatrubio iza
mene, u našoj neposrednoj blizini. U trenutku sam osjetila strah, srce je počelo jako
udarati, na tren sam čak prestala disati, čvrsto sam stisnula ruku svoga djeteta i brzo se
sklonila na drugu stranu trotoara. Bila sam u simpatetičkom modusu koji mi je omogućio
da na jedan prijeteći stimulus brzo reagujem. Nakon par minuta, kada je opasnost prošla,
opet sam se vratila u regulisano, ventralno stanje – bila sam opet mirna i u stanju da
nastavim razgovor koji sam vodila sa sinom, a koji je bio iznenada prekinut prijetećim
trubljenjem.
Ukoliko smo u ventralnom modusu (opušteni, mirni, društveni) i osjetimo neku
opasnost, onda bivamo “izbačeni” iz ventralnog u simpatetički modus – on nam
omogućava da odgovorimo na opasnost tako što nešto poduzmemo. Kad otklonimo
opasnost, možemo se opet vratiti u ventralno stanje, što sam ilustrirala na svom
primjeru od jutros.
Međutim, postoje situacije u kojima je opasnost isuviše velika i nismo u mogućnosti da je
izbjegnemo. U takvim slučajevima možemo završiti u dorsalnom stanju koje je
obilježeno u svom najekstremnijem obliku imobilizacijom. Ovo zatvaranje nam
omogućava da preživimo. Ovakvi ekstremni odgovori se dešavaju kod ljudi koji prođu
kroz traumatična iskustva. U ovakvim slučajevima, put nazad do ventralnog stanja –
ponovne povezanosti sa drugim ljudima, osjećaja sigurnosti sa sobom i svojim tijelom i
sa svojom okolinom – dugačak je i bolan.
Tumačiti ponašanje djece, psihičke poremećaje i društvo kroz polivagalnu teoriju
– jesmo li regulisani?
Vrlo značajna promjena se desi kada ljudsko ponašanje ne posmatramo isključivo kao
intenciono nego kroz (neuro)fiziološke procese. Šta pod tim podrazumijevam? Na
primjer, cijeli obrazovni i odgojni sistem zasnovan je na ideologiji da djecu treba
disciplinirati i kažnjavati za njihovo ponašanje jer je ono namjerno/intenciono. Uzmimo
kao primjer nemirno dijete, ono koje ne sluša instrukcije roditelja/nastavnika. U većini
slučajeva kada posmatramo ovakvo ponašanje, dolazimo do zaključka da dijete ne želi da sluša te zaključujemo da ga treba kazniti, disciplinirati. Želimo uticati, korigirati ponašanje djeteta. Cijeli sistem obrazovanja, a i odgoja, u velikom broju slučajeva usredotočen je na reguliranje ponašanja. Zaokret koji nudi polivagalna teorija u interpretaciji djetetovog ponašanja je radikalan. A kroz polivagalnu optiku gledajući, djetetovo ponašanje ćemo ovako interpretirati:
1) Djetetov nervni sistem je disreguliran (umjesto: Dijete je bezobrazno, namjerno ne želi slušati);
2) Kada je dijete u ovom stanju, njegov prioritet nije da me sluša nego da bude na oprezu da ga nešto ne iznenadi (štaviše, kada se osjećamo u opasnosti, čujemo drugačije – tad čujemo zvukove niže frekvencije, pozadinske zvukove, dok smo manje prijemčivi za ljudski glas koji je tad “utišan”);
3) Ono što ja mogu ponuditi jeste da ostanem regulirana – da odašiljem poruku da sam smirena i sigurna (da od mene ne dolazi prijetnja). Na ovaj način ja nudim mogućnost ko-regulacije, pomažem da moj smireni živčani sistem smiri drugi živčani sistem jer će on prepoznati poruku koju mu šaljem (programiran je da to učini).
U ovom procesu je ključno da odrasla osoba može ostati regulirana, a to znači smirena, prisutna na način kojim odašilje poruku “ovdje sam, sigurna sam za tebe, od mene ti ne prijeti opasnost”, te svjesna svojih emocija i svoje odgovornosti da bude regulirana jer jedino tako može pomoći djetetu da pronađe način da se nosi sa zastrašujuće intenzivnim emocijama. Potrebni smo jedni drugima jer sigurnost tražimo kroz povezivanje sa drugim ljudima.
Psihološki poremećaji kao odgovor autonomnog nervnog sistema na opasnost
Polivagalna teorija nudi svježi, nepatologizirajući, usudila bih se reći oslobađajući i
osnažujući pristup onome što još uvijek tretiramo kao psihološke poremećaje.
Tradicionalne terapije imaju svoje težište na tretiranju simptoma kao što su na primjer
depresija, anksioznost, ovisnost, a rijetko zadiru u fundamentalni problem koji stoji iza
ovih fenomena, a to je fiziološka regulacija tj. disregulacija koja je u pozadini svakog od
ovih poremećaja.
7
Polivagalna teorija tretira ove ’poremećaje’ kao prilagodbe, kao najbolji mogući odgovor
našeg autonomnog nervnog sistema na različite događaje i doživljaje. Ova biološka
prilagodba ima svoju bitnu ulogu: omogućava nam da preživimo.
Pri tome je bitno naglasiti da način na koji naše tijelo doživljava nešto kao opasnost i
prijetnju za opstanak uopće ne mora biti povezan sa samom prirodom okidača. Tako, na
primjer, djetetov autonomni sistem može reagirati na školsku okolinu u kojoj je stalno
pod pritiskom da dobije dobru ocjenu, okoline u kojoj je stalno ocjenjivano. Ovo može
biti okidač osjećaja opasnosti i samim tim rezultirati opštim osjećajem nesigurnosti i
ugroženosti. Kod kuće, na primjer, stalna kritika, sarkastični komentari roditelja (nije
neophodno fizičko nasilje) mogu biti razlog alarmnog stanja kod djeteta.
Kroz optiku polivagalne teorije, depresija nije zbir različitih simptoma – tuge, ahedonije
(nemogućnosti uživanja u stvarima/iskustvima koja su nam nekad pričinjavala radost i
zadovoljstvo), negativne slike same sebe – nego je nervni sistem u takozvanom
dorsalnom modusu – modusu zatvaranja, izoliranosti, zamrznutosti. A ovo zatvaranje je
najbolji mogući odgovor tog nervnog sistema na okolnosti u kojima se našao.
Ova paradigma je u potpunosti različita od dosadašnje čiji je fokus na nefunkcionalnosti,
bolesti, simptomima. Kada posmatramo depresiju kao iracionalnu tugu i bespotrebnu
patnju, stigmatiziramo ljude, oduzimamo im snagu koju imaju, a imaju je jer su sa
razlogom razvili depresiju, jer su preživjeli i prilagodili se na najbolji mogući način.
Jesmo li kao društvo regulirani?
Situacija u BiH može se posmatrati i analizirati kroz prizmu polivagalne teorije i ljudske
potrebe za sigurnošću i povezanošću. Kada slušamo i promatramo javni diskurs ili kada
smo svjedoci različitih reakcija sugrađana/ki koje nas uznemire, možemo sebi postaviti
pitanje: Kakvu poruku šalju ovi nervni sistemi? Da li su regulirani (u ventralnom
modusu), pozivaju li da se povežem sa njima, odašilju li “dobre” signale ili to ne čine? Da
li su ove reakcije iz sigurnog mjesta, povezanog sa samim sobom? Kako se osjećam kada
slušam/posmatram ovu osobu? Da li imam osjećaj da sam sigurna ili ne?
Možda ćemo zaključiti da smo kao društvo zarobljeni u simpatetičkom modusu, u stanju
pripravnosti, “borbe ili bijega”. U ovakvom stanju stalno bismo nešto da uradimo, ali
8
nismo u stanju da to nešto dovedemo do kraja. Ili ćemo možda zaključiti da se nalazimo
u dorsalnom stanju – zamrznuti, bespomoćni, usamljeni, odsječeni od drugih. Šta god da
zaključimo, bitna karakteristika ova dva stanja su rigidni, repetitivni obrasci
razmišljanja i ponašanja, samoizolacija pod motom “ja protiv ostatka svijeta” ili “ja, sama
na svijetu”.
Ovdje mi se javlja jedna asocijacija, a vezana je za parabolu o paklu i raju. Koja je razlika između njih? U paklu se nalazi dugačak stol sa bogatom trpezom – najukusnija jela, dezerti, najegzotičnije voće. Oko stola sjede ljudi koji na raspolaganju imaju velike kašike, noževe i vilice koje jedva mogu držati u rukama, ali svako njima pokušava staviti
hranu u usta. Bezuspješno. Svako je gladan pored tolikog izobilja. U raju je potpuno isti kontekst: bogata trpeza, veliki pribor za jelo, samo što, za razliku od pakla, ovdje ljudi ne pokušavaju sebe nahraniti, nego svojim priborom hrane onog tko sjedi preko puta.
Na ovom mjestu vrijeme je da se vratim pitanju sa početka ovog članka: da li je Univerzum prijateljsko ili neprijateljsko mjesto?
Moj odgovor bi bio: zavisi. Kao u paraboli o raju i paklu, razlika između prijateljskog i
neprijateljskog univerzuma čini se da je u načinu na koji smo tu jedni za druge, koliko
pružamo ruke jedni drugima, podržavamo ili, polivagalnim jezikom, koliko reguliramo
jedni druge. Jer jedno je sigurno: subjektivni osjećaj sigurnosti, a samim time i naše
psihičko i fizičko zdravlje vezani su za osjećaj sigurne povezanosti sa drugim ljudskim
bićima.
Iskra Tabaković Hasić
Psihologinja (mag. kliničke psihologije), IIN Health Coach, instruktorica Shinrin Yoku,
mindfulness učiteljica u edukaciji (Tara Brach i Jack Kornfield program Mindfulness
Meditation Teacher Certification Program) i edukantica u tjelesno-orijentiranoj
psihoterapiji (CIR Zagreb).
Predaje na International University of Sarajevo (IUS), vodi Biophilia psihološko
savjetovanje i inicijatorica je prvog polivagalno informiranog projekta u regiji “Male oaze ljubavi i sigurnosti” koji se sprovodi u školi Internationale Deutsche Schule i vrtiću
Montessori Kindergarden Sarajevo. Možete je naći na IG pod biophilic_psychologist, i na
web stranici
biophilicpsychologist.com
Male oaze ljubavi i sigurnosti
U projektu Male oaze ljubavi i sigurnosti radimo na stvaranju polivagalno informiranih razreda i polivagalno informirane škole. Male oaze su mjesto gdje će disregulirani nervni sistemi moći pronaći podršku u regulaciji. Trenutno se projekat sprovodi u školi Internationale Deutsche Schule Sarajevo i u vrtiću Montessori. Više o projektu možete
saznati na web stranici maleoaze.space, IG maleoaze, LinkedIn i FB.
