S početkom nove školske godine, podsjećam se na riječi Marije Montessori:
„Dijete je i nada i obećanje za čovječanstvo.“ [1]
Nada se često smatra osjećajem, ali u stvarnosti je dio procesa. Poljoprivrednik koji sadi sjeme gaji nadu u srcu da će jednog dana vidjeti drvo, ali ta nada ima smisla samo zato što je podržana napornim radom: pripremom tla, zalijevanjem i brigom o sadnicama. Na isti način, naša nada za rast djece i za budućnost čovječanstva zahtijeva pripremu, trud i upornost.
Abdu’l-Bahá to lijepo opisuje:
„Radite zarad Boga i za poboljšanje čovječanstva, bez ikakvog očekivanja pohvale i nagrade. Sadašnjost (uvijek) nije važna, ali moramo učiniti našu sadašnjost toliko ispunjenom moćnim i altruističnim djelima da u budućnosti dobije značajnu težinu i monumentalni značaj.“ [2]
Nada nije pasivna. Ona raste iz aktivne ljubavi i služenja.
Uloga nastavnika u njegovanju nade
Istraživanja sve više potvrđuju ono što mnogi od nas već dugo intuitivno osjećaju: učenici najbolje uče kada imaju emocionalnu vezu sa svojim nastavnikom [3]. Svi se možemo sjetiti trenutka kada smo razvili iznenadnu fascinaciju nekim predmetom, ne zbog same teme, već zato što nas je privukao nastavnikov entuzijazam.
U Montessori obrazovanju, ovo se opisuje kao duhovna priprema nastavnika. Pored akademske pripreme, nastavnici su pozvani da razmišljaju o vlastitom emocionalnom i duhovnom stanju, nastojeći utjeloviti kvalitete poput strpljenja, upornosti, poniznosti i saosjećanja. Ove vrline im omogućavaju da stvore autentične veze sa učenicima koje
podstiču radoznalost, snagu i ljubav prema učenju.
Najvažnije je da nastavnici moraju imati na umu da njegujući djecu, pomažući im da rastu u karakteru, otkriju radost u učenju i doprinoseći općem dobru, rade na poboljšanju svijeta.
Održavanje naše nade
Kao edukatori, lako se osjećamo opterećeno izazovima podučavanja: teškom dinamikom u učionici, ograničenjima nastavnog plana i programa ili negativnim razgovorima u zbornici. U takvim trenucima, održavanje nade zahtijeva od nas da se usidrimo u dublje istine:
- Kada prepoznamo jedinstvo čovječanstva, razumijemo našu zajedničku
odgovornost jednih za druge. Patnja drugih postaje naša, inspirišući nas da djelujemo za kolektivno dobro. - Kada njegujemo ljubav u svojim srcima i izražavamo je djelima, gradimo zajednice saosjećanja i razumijevanja. Takve zajednice utjelovljuju nadu u mirniju budućnost.
- Historija pokazuje da je čovječanstvo kontinuirano savladavalo velike izazove.
Napredak, iako ponekad spor, neosporiv je. Sjećanje na ovo podstiče povjerenje u našu sposobnost da se suočimo s današnjim teškoćama i stvorimo svjetliju sutrašnjicu.
Nada za budućnost
Maria Montessori je napisala:
„Ovo je nada koju imamo – nada u novo čovječanstvo koje će proizaći iz ovog novog obrazovanja, obrazovanja koje je saradnja čovjeka i svemira, koje pomaže evoluciji.“[4]
Nada ne znači da očekujemo budućnost bez problema. Nova školska godina će donijeti svoj dio teškoća, baš kao i svaka godina. Ali s nepokolebljivom vjerom u ljudski potencijal i s predanošću odgoju djece kroz ljubav, znanje i karakter, možemo osigurati da plamen nade nastavi jarko gorjeti.
Reference
[1] In M. Montessori, Education and Peace.
[2] Abdu’l-Baha, Star of the West, Volume 4, pp. 195-196.
[3] Nieto-Carracedo, A., Gómez-Iñiguez, C., Tamayo, L. A., & Igartua, J.-J. (2024).
Emotional Intelligence and Academic Achievement Relationship: Emotional Well-being,
Motivation, and Learning Strategies as Mediating Factors. Psicología Educativa, 30(2),
67-74. https://doi.org/10.5093/psed2024a7 (između ostalog)
[4] In M. Montessori, Citizen of the World, p. 50.
