Dokumentarni fotografski projekt od Nore Novak
Bila sam malo dijete koje se tek trebalo oblikovati kako bi se uklopilo u društvo, uvjetovano društvenim normama zemlje u kojoj sada živim, ali i naslijeđem i tradicijama svojih predaka.
Moj otac potječe iz sela blizu Dubrovnika, a moja majka je odrasla u malom selu Prapratnica, smještenom u Bosni i Hercegovini.
Prije nekoliko godina počela sam razmišljati o stvaranju dokumentarnog serijala koji bi obuhvatio život ljudi u Prapratnici, selu moje majke. Primijetila sam kako selo i njegovi stanovnici polako nestaju tijekom godina te sam željela stvoriti ove uspomene kako bih im se kasnije mogla vraćati prije nego što potpuno iščeznu.
Moja osnovna ideja i koncept naglo su se promijenili kada se moja majka teško razboljela. Umrla je 2017. godine i osjetila sam potrebu posvetiti ovaj projekt njoj – vidjeti selo njezinim očima i razmišljati o njenoj prošlosti i mojoj sadašnjosti.
Ovaj projekt je osobno putovanje; koračanje stopama moje majke, učenje o njenoj prošlosti i dijelu njezina života o kojemu ne znam mnogo, osim nekoliko priča koje mi je sama ispričala. Za ljude koji i dalje žive u tom
selu ja sam odraz svoje majke – ja sam njezina kći. Poznata, ali i stranac; dijelom oblikovana modernom kulturom, koja se mnogima čini kao neki drugi svijet.
Ne radi se samo o pogledu u prošlost, nego i o usredotočenosti na ovdje i sada, o pronalasku mojih korijena i ponovnom povezivanju s njima. Gledajući kroz perspektivu stranca, bavim se prošlošću i sadašnjošću, stvarajući vidljivu poveznicu.
Pise: Jelena Tamindzija, kustosica
Podjela vremena na vrijeme prije i vrijeme poslije, podjela života na život ovdje i onaj tamo, okosnica je romana Ministarstvo boli autorice Dubravke Ugre-šić u kojem se naši gube po bespućima europskih gradova oduzetih identiteta i rasparanih rodnih listo- va država koje više ne postoje. Napuštanje prostora koji nužno dolazi s cijelim setom repertoara ljudskih karaktera, pučkih običaja, sretnih ljubavnih priča, bezbrižnih djetinjstava, tragičnih brakova, nesret- nih događaja, anegdotalnih trenutaka i ranog gašenja svjetla u seoskim kućama, učinilo je od domaćih lica novostvorene strance u nametnutoj ulozi anti-Odi- seja koji se udaljuje od svog doma. Lišeni veza ko- jima bi spojili prošlost i sadašnjost koja ne donosi deduktivne zaključke, emocionalni vakuum nasto- je upotpuniti potkupljivanjem vlastite percepcije pričama, fotografijama, crtežima te stalnim prepri- čavanjima ponovno odslušanih priča u borbi protiv straha od nametnutog zaborava velikih povijesnih metanaracija koje kroje opću nadpriču.
Ratovi 90-ih uspjeli su stvoriti nove mlađe generacije odrasle na temeljima nekoliko država čiji je identitet izgrađen na osobnim pričama vlastite obitelji, televi- zijskim vijestima, službenim udžbenicima i vlastitim iskustvom proživljenog seljenja. Svijest o vlastitom sebi u psihoanalizi kada dijete shvaća da postoji kao zasebna jedinka, odvojena od majke, upravo je treća godina, godina kada fotografkinja Nora Novak svo- je mjesto prebivališta mijenja za samoproglašeni raj svih stanovnika bivše države čije se ime nije spomi- njalo, te odlazi u Njemačku.
Obitelj napušta vlastitu naraciju te se nalazi u ras- cjepu Nigdje niotkuda jer, prema riječima pokojnog velikog pisca koji nas je prerano napustio, Bekima Sejranovića, „mjesto odakle su se zaputili više ne po- stoji“. To mjesto u nestajanju ovdje je fizički odre- đeno koordinatama u hercegovačkom kraju škrtoga krša i zaboravljenih ljudi, rodnom mjestu autoriči- ne majke: Prapratnici. Danas je to granično mjesto razdvojeno udžbeničkom povijesti između Bosne i Hercegovine i Hrvatske, dok je nekad predstavljalo oazu života u kojoj je autoričina majka gradila svo- ju životnu bazu čija je nadogradnja oduzeta naglim odlaskom.
Lica i imena koja su ostala u selu raspršili su se po- put didaskalija po pozornici bez ponuđenog sce- narija i dijaloga, održavajući ostatke već zastarjele kazališne igre koja više ne privlači posjetitelje. Ne- zaposleni glumci održavaju scenu slabim koracima i mahanjem ruku susjedu, dok priroda preuzima pri- mat nad napuštenim kućama zaustavljajući trenutak pokriven pompejskom prašinom.
Odisejsku priču povratka kući nastavlja pak druga generacija ljudi koji su svoj život stavili u jednu prt- ljagu. Fotografkinja Novak već je prije majčine smrti htjeli posjetiti njezino rodno selo i pokušati mjesto promatrati njenim očima, proživjeti majčine priče iz djetinjstva i oživjeti selo vizualizacijom prepričanih anegdota. Ovaj naum dodatno je intenziviran nakon nagle majčine smrti koja je autoricu ostavila samu s prtljagom majčinih priča, na istom onom peronu gdje su se ovi naši pretvarali u oni vaši i domaći u tuđince.
Osjećajući da konture njezine majke nisu potpune u portretiranju osobe kakva je bila prije autoričina rođenja, Novak odlazi u Prapratnicu u svojevrsno istraživanje majčine prošlosti i konteksta u kojima je najvažnija osoba u njenom životu formirala svoje misli, svoje želje i svoje nade.
Fotografija starijih ruku izmučenih fizičkim radom u kojoj detalji već naznačuju cjelokupnu figuru, ruku prekriženih u položaju molitve u selima u kojima se kršćanstvo i folklorno praznovjerje isprepliće u na- rodnim izrekama, zastarjele zavjese nad vunom koje utjelovljuju cjeloživotni mukotrpni ručni rad, crnobi- jele portretne fotografije ljudi čijih se sudbina više ne sjećamo te nijema kuća nad zvjezdanim nebom kojemu se više nitko ne divi, pozadina je u kojoj fo- tografkinja nastoji upisati majčine trenutke i poku- šati oživjeti proživljene osjećaje i strahove.
Njezina fotografija stanka je u priči, nužna pauza na umoru, ponavljajuća izreka starih ljudi na kraju svake priče u kojoj je sakupljena sva mudrost proživljenog iskustva, dugotrajna tišina između redaka i šum vjetra koji ne zaglušuje gradska vreva užurbanog prometa.
Serija fotografija posvećena otkrivanju majčinog ži- vota, hommage je Prapratnici, ali i brojnim sličnim zaboravljenim mjestima prekrivenim velom zabora- va i utišanim glasovima preostalih stanovnika. Doku- mentiranjem ovih nekad poznatih prostora otkriva se fotografkinji katarzična moć iscjeljivanja kroz go- tovo taktilno približavanje majci, preuzimajući na- truhe sjećanja njezinih priča i dajući im vremenske i prostorne koordinate. Duboko proživljeni trenutci odlaska voljene osobe ponovno su oživljeni, no ovo- ga puta sa sjetom i nostalgijom okolnoga konteksta koji se s posebnom tišinom, kakvu samo pobrežni udaljeni krajevi mogu imati, prožima kroz seriju fo- tografija Nore Novak. Istovremeni pozdrav seoske iskrene dobrodošlice i pozdrav pri bolnom rastan- ku u istom ciklusu fotografija autorici vraća pravo na sjećanje i ponovni suživot s majkom koja, kao i Beet- hovenova simfonija, diše dok svira glazba, diše dok se priča o njoj ne zaboravi.
