Početkom augusta sam, zajedno sa Centrom za postkonfliktna istraživanja, učestvovala na omladinskoj akademiji „Stanje mira“. U sklopu akademije sam, sa još pedeset mladih iz Crne Gore, Hrvatske i Srbije, proputovala kroz sedam različitih gradova Bosne i Hercegovine u svega dvije sedmice. Naša ruta nas je vodila uglavnom do spomenika podignutih 90-ih godina.
U vremenu kada činjenice gotovo da gube na vrijednosti, kada je na internetu sve teže razlikovati laž od istine, važno je obići lokalne zajednice uživo.
Vjerujem da je upravo ovaj obilazak terena jedan od ključnih trenutaka za sve mlade koji žele nastaviti borbu za izgradnju mira u BiH. U vremenu kada činjenice gotovo da gube na vrijednosti, kada je na internetu sve teže razlikovati laž od istine, a dezinformacijama nas terorišu sa svih strana, važno je obići lokalne zajednice uživo. Da sami pročitamo šta piše na njihovim spomenicama, da vidimo kako se zovu ulice i trgovi u kojima se nalaze i da pogledamo kome su posvećeni drugi spomenici u njihovoj blizini. Mi živimo u vremenu post-istine kada se moramo žustro boriti i koprcati u moru silnih informacija da dođemo do vlastitih zaključaka, namjesto prihvatanja prepričanih „činjenica“ i tuđih tumačenja koja su nam servirana u klupama. Mir će se rušiti iznova, a na nama je da ga svaki put ponovo gradimo. I to je u redu, baš zato što je neizbježno.
U Tuzli smo slučajno otkrili da u istom hotelu borave Adi Selman i Nedim Muslić iz organizacije „Karton Revolucija“. Ako ne znate, riječ je o pokretu nastalom 2020. godine, kojeg često etiketiraju kao „radikalan“, „ekstremistički“ ili „kontroverzan“, ali koji se u suštini svodi na, kako i sami kažu, „borbu za zrak, život i hranu“. Kao da je borba za život nešto kontroverzno, a ipak, kad zavirimo u historiju našeg regiona, gotovo svaka borba za slobodu bila je proglašavana ilegalnom. I tu nastaje momenat kada se počnemo hvatati za glavu – ono što bi trebalo biti pravo svakog čovjeka često je kažnjivano kao zločin. Jedan od najistaknutijih aktivizama „Karton Revolucije“ jeste njihova opetovana i neumitno žigosana borba za okoliš. Nakon nekoliko minuta razgovora, Adi nas je pozvao da im se te noći pridružimo u gradu.
Adi i Nedim su tu bili radi press konferencije koja je bila planirana naredno jutro kod spomenika husinskom rudaru. Naravno, ja i moj kolega iz Crne Gore smo pitali da se i tu pridružimo. Tu večer smo proveli s njima, kao i s velikom grupom aktivista iz cijelog regiona koji su došli da pruže podršku svojim bosanskohercegovackim drugarima i drugaricama i njihovom zahtjevu da se iz prostornog plana izbrisu rudnici nikla, bakra, litijuma i drugih minerala.
Borba za očuvanje zemlje može biti snažnija od bilo kakve predrasude, diskriminacije, represije, pa i dehumanizacije.
U psihologiji grupne dinamike ovakvi ciljevi nazivaju se superordinate goals – zajednički, nadređeni ciljevi koji imaju moć da ujedine ljude bez obzira na njihovu nacionalnost, vjeru ili druge identitete. Upravo to se osjetilo 8. avgusta u Tuzli: različiti aktivisti i udruženja iz regiona okupili su se oko zajedničkog cilja, dokazavši da borba za očuvanje zemlje može biti snažnija od bilo kakve predrasude, diskriminacije, represije, pa i dehumanizacije.
Na kraju konferencije pitala sam Adija šta bi poručio mladima. Odgovorio je: „Mladima bi poručio da nemaju strah, da se bore za svoje dostojanstvo, da ne budu samo slijepi posmatraci u svojim životima koji će im proći bez ikakvog smisla, da daju smisao svom životu i napokon se krenu boriti za svoje dostojanstvo.“
Mladima bi poručio da nemaju strah, da se bore za svoje dostojanstvo…
Strah je, zapravo, jedno od najjačih oružju režima – strah od kazne, osude ili etiketiranja. I sama sam to osjetila u školskim i fakultetskim danima, kada bih se dogovarala sa kolegama „istomišljenicima“ da kritikujemo nepravdu, a na kraju bih u ključnom trenutku pogledala oko sebe tražeći podršku i ostajala bih sama. Možda se školski primjeri čine trivijalnim jer se površinski gledajući to ne doima kao borba za život i smrt, ali čvrsto vjerujem da izgradnja karaktera započinje upravo u klupama. Otpor autoritetu – pogrešnom autoritetu – unutar institucija borba je koja će se prelijevati u stvarni život.
Neko mi je jednom ispričao priču o sultanu i njegovoj slonici koja je harala selom. Kada su seljani odlučili da se žale, svi su se razbježali osim jednog hrabrog čovjeka. Sam pred sultanom, rekao je: „Ako ćemo pravdu, neka sultan pusti i slona zajedno sa slonicom.“ Tako je preokrenuo situaciju, koristeći tuđi kukavičluk kao svoju snagu. To je ono kako će većina tumačiti. Ali da li je to poruka koju ja želim povući iz ove anegdote? Dugo sam se pitala koja je lekcija koju trebam naučiti iz svih tih sabranih iskustava, koja su sama po sebi bila negativna. Kojom informacijom/porukom me hrani moje okruženje? Da budem mudrija, tačnije licemjernija, manipulativnija, dvoličnija od onih koji mi okreću leđa? I zar hrabri seljak, na kraju, zapravo nije i sam sebi doveo slona? Zar nije ispao možda i gori od onih koji su ga izdali?
U našem društvu, ako želiš goniti kojekakvu pravdu, moraš znati da ćeš ostati sam. Bićeš linčovan, osuđen, a ako si žena, vjerovatno i spaljen na lomači poput vjestiče. Na kraju dana, po meni nije mudar onaj koji dopušta da ga se odvrati od prvobitnog cilja, već onaj koji zna cijenu svojih odluka, a ipak će stati iza njih.
Jedan od najaktuelnijih primjera ove interne borbe jeste priča Pam Hemphill, nekadašnje pristalice Donalda Trumpa. Učestvovala je u upadu na Kapitol 6. januara 2021. i osuđena na zatvorsku kaznu. Kada joj je Trump kasnije nudio pomilovanje, odbila je, uputivši Ministarstvu pravde pismo u kojemu ističe da ona nije žrtva, već osoba koja je svjesno prekršila zakon. Time je direktno protuvrijedila kultovskom narativu u kojemu se vođa totalitarnog režima postavlja kao „stub istine“ dok sistemski ukida ili negira sve druge izvore informacija kojima su njegovi sljedbenici izloženi. Kao i svaki otvoreni protivnik režima, Pam je postala žrtva tzv. „kulture javnog linča“ (eng. cancel culture) i danas se suočava s ogromnom količinom prijetnji i zastrašivanja. Ipak, ona ističe da je cijena laganja samom sebi i popuštanja pred činjenicama daleko veća od svega što bi joj ti ljudi mogli učiniti. Njena priča je jeziv podsjetnik da život pod tuđim narativom nije život. Kao što je i Adi rekao, sve se svodi na to da li imaš dostojanstvo i da li ćeš imati hrabrosti da ga branič.
Možete ubiti Envera Šiljka, ali našu borbu nikada.
Te večeri, Adi nas je proveo kroz Tuzlu i pokazao nam neke od značajnijih spomenika. Najviše me se dojmila bista Envera Šiljke (1919-1942) u memorijalnom parku Slana Banja. Njegovo ime se 1941. našlo na potjernici koju je izdao fašistički režim. Nakon što se morao rastati sa svojom djevojkom Fridom Laufer, koja je također bila članica narodnooslobodilačkog pokreta, Enver je odveden na javno smaknuće, gdje je nakon prvog hica u rame glasno izjavio: „Šta vam drhte ruke, fašistički psi, pucajte, možete ubiti Envera Šiljka, ali našu borbu nikada.“ Enver i Frida nisu bili samo antifašisti već i poznati par u Tuzli. Na obali rijeke Jale nalazi se most posvećen njima, koji se neslužbeno naziva i „Most ljubavi“.
Tu dosta zaljubljenih parova stavlja katance, potom bacaju ključeve u rijeku. Čak i da ste sami i cinični kao ja, možete se raznižiti na simboliku ove geste. Frida Laufer, kao Jevrejka, deportovana je iz logora u logor. U Logorašu kod Zagreba rodila je dijete koje je nosila s Enverom, a kasnije su i ona i njeno dijete bez imena ubijeni u Jasenovcu. Enver Šiljak je proglašen narodnim herojem, dok je Frida zvanično memorijalizovana samo Mostom ljubavi u Tuzli. Ovo nam iznova pokazuje kako se žene, čak i kada su podnijele ogromne žrtve za pokret otpora, često gube u kulturi sjećanja u našoj zemlji. Njihova individualna hrabrost i stradanje rijetko se slave i često se prikazuju samo kroz prizmu svojih muških partnera ili odnosa, što velikim dijelom umanjuje vidljivost njihovog doprinosa i patnje.
Iz ovog razloga je važno da mladi kritički sagledaju kulturu sjećanja kojom smo okruženi. Jer kada ih vidimo i sami čitamo njihove natpise, možemo donijeti vlastite zaključke o porukama koje nose. Jedna od dilema koju sam ja osjetila jeste kada smo u sklopu akademije posjetili spomenik Osmicama kod Ahmića, na kojemu u sklopu natpisa piše: „neprijateljska muslimanska granata.“ Izuzetno je važno razdvojiti počinioce i žrtve, ali se bojim da ovakvim formulacijama šaljemo opasnu poruku i izjednačavamo čitav jedan narod s počiniocima ovog strašnog zločina. Ova specifična situacija nam također ukazuje na širi problem u Bosni i Hercegovini – poistovjećivanje etničkih, religijskih i nacionalnih identiteta, iako bi oni trebali biti jasno odvojeni.
Dužni smo konstantno provjeravati, preispitivati i paziti kakve narative stvaramo, i ne upadati u inače vrlo primamljivu zamku etiketiranja bilo kojeg pojedinca ili grupe. Predrasude i stereotipi u psihologiji poznati su po tome što nam pomažu da sačuvamo energiju vlastitog mozga. U našoj državi, kada čujete nečije ime, često ih automatski smještate u mentalnu „kutiju“ i prema toj kutiji već odlučujete kako ćete tretirati sve što kažu, pa čak i da li ćete ih uopće slušati. To je razumljivo i ljudski; čak, s biološke tačke gledanja, štedi nam vrijeme i energiju.
No, u jednom trenutku ovaj naizgled bezazleni mehanizam postaje opasan – po život. U borbi za život i smrt, u borbi između života pod tuđim narativom i života s vlastitim dostojanstvom, svako od nas ima pravo/mogućnost da bira.
Šta ćete vi odabrati?
