U međuljudskim odnosima često nas privuku osobe koje u nama izazivaju jake emocionalne reakcije — bilo da je riječ o snažnoj želji za bliskošću ili o osjećaju nedostupnosti koji nas zbunjuje, ali i privlači. Ova dinamika nije slučajna. U psihologiji, teorija privrženosti (attachment theory) objašnjava kako obrasci koje razvijamo u djetinjstvu, u odnosima s roditeljima ili primarnim skrbnicima, oblikuju način na koji se kasnije povezujemo s drugima. Jedna od najintenzivnijih, najčešćih, ali i najbolnijih dinamika u ljubavnim odnosima događa se između osoba s anksioznim i izbjegavajućim stilom privrženosti. Iako su njihove potrebe naizgled suprotne — jedni čeznu za bliskošću, dok se drugi od nje povlače — njihova međusobna privlačnost često je gotovo neodoljiva. Na površini može izgledati kao loš spoj, ali na dubljem nivou ova dinamika otkriva nesvjesne rane, emocionalne potrebe i obrasce koji se pokušavaju razriješiti kroz odnos. U ovom članku istražit ćemo zašto se ovi stilovi povezuju, kako izgleda njihova interakcija u praksi, te koje su psihološke, emocionalne i duhovne pozadine ovih odnosa. Proučit ćemo i može li se ovakav odnos transformirati u zdravu i sigurnu privrženost— ili je bol neizbježan dio te privlačnosti.
Ako dijete u ranom razvoju doživljava dosljednu sigurnost i emocionalnu dostupnost roditelja, ono razvija pozitivan model sebe i drugih. No, ako su iskustva odbacivanja, zanemarivanja ili straha dominantna, formira se nesiguran stil privrženosti
Teorija privrženosti
Teorija privrženosti razvijena je kroz istraživanja Johna Bowlbyja i Mary Ainsworth sredinom 20. stoljeća. Bowlby je istraživao posljedice gubitka i lišavanja majke u ranom djetinjstvu, dok je Ainsworth, kroz empirijska istraživanja u Ugandi i kasnije u SAD-u, pokazala kako različiti načini roditeljskog odgovaranja na potrebe djeteta dovode do različitih stilova privrženosti. Njihov zajednički rad postavio je temelje razumijevanja odnosa privrženosti u djetinjstvu, ali i u odrasloj dobi (Bretherton, 1992). Središnji koncept je tzv. unutarnji radni model, dakle način na koji osoba doživljava sebe i druge u kontekstu odnosa. Ako dijete u ranom razvoju doživljava dosljednu sigurnost i emocionalnu dostupnost roditelja, ono razvija pozitivan model sebe i drugih. No, ako su iskustva odbacivanja, zanemarivanja ili straha dominantna, formira se nesiguran stil privrženosti (Belsky, 2010; Levy et al., 2010).
Osnovni stilovi privrženosti:
Sigurna privrženost – osobe sa sigurnim stilom imaju povjerenje u sebe i druge, emocionalno su dostupne, otvorene za intimnost i sposobne za zdravu samoregulaciju u odnosima (Levy et al., 2010).
Anksiozna (preokupirana) privrženost – osobe s ovim stilom privrženosti čeznu za stalnim uvjeravanjem u ljubav, boje se napuštanja i imaju duboku potrebu za povezanošću. Češće su spremne govoriti o svojim strahovima, ali često vide svijet kao nesigurno mjesto (Levy et al., 2010).
Izbjegavajuća (dismissive) privrženost – osobe s ovim stilom privrženosti potiskuju vlastite potrebe, cijene neovisnost, izbjegavaju previše bliskosti i često imaju poteškoće s izražavanjem emocija. U terapiji se mogu doživjeti kao emocionalno rezervirani (Levy et al., 2010). Dezorganizirani stil (fearful-avoidant) – ovaj najrjeđi i najkompleksniji nesigurni stil spaja elemente anksioznog i izbjegavajućeg stila. Osobe s dezorganiziranim stilom istovremeno žele bliskost i boje je se.
Njihovo ponašanje u odnosima često je kontradiktorno – traže povezanost, ali se brzo povlače ili reagiraju burno kada je bliskost ostvarena. Dezorganizirani stil često je povezan s traumatskim iskustvima iz djetinjstva, uključujući zanemarivanje, zlostavljanje ili nepouzdane roditelje. Ove osobe imaju nejasnu unutarnju mapu odnosa, često sabotiraju bliskost i teško vjeruju i sebi i drugima (Attachment Project, 2020).
Prema jednoj meta analizi, više od polovine djece (51,6%) razvija siguran stil privrženosti, dok 23,5% ima dezorganiziranu privrženost, 14,7% izbjegavajuću, a 10,2% anksioznu (ambivalentnu) (Ocklenburg, 2023). Ovi podaci pokazuju da nesigurna privrženost nije iznimka, već značajan obrazac koji se prenosi i u odrasle odnose (Attachment Project, 2020).
Na kraju, postavljamo ključno pitanje: zašto su osobe s anksioznim i izbjegavajućim stilom često poput magneta jedno za drugo — unatoč boli koju ovakav odnos može donijeti?
Karakteristike anksioznog stila
Osobe koje imaju anksiozno-preokupirani stil privrženosti se često susreću sa strahovima o tome gdje stoje u vezi s nekim, te se osjećaju nesigurno po pitanju da li ih njihov partner zaista voli i poštuje na način na koji bi oni to željeli. Osobe sa anksioznim stilom privrženosti imaju veliki strah od odbacivanja i napuštanja, u partnerskim odnosima kao i u prijateljstvima.
No, stilovi privrženosti se mogu promijeniti. Na primjer, kada se osoba sa anksioznim stilom privrženosti poveže sa osobom sigurnog stila privrženosti, anksiozno preokupirani stil privrženosti ima prostora za rast i promjenu ka sigurnom stilu privrženosti (The Attachment Project, 2023). Dolazimo samim tim i do pitanja: kako se zapravo stvara anksiozni stil privrženosti? U domu gdje se roditelji skrbe za dijete, brinu o njemu te mu pružaju kontinuirani osjećaj privrženosti i ljubavi, dijete odrasta u osobu sa sigurnim stilom privrženosti. S druge strane, kada dijete odrasta u domu gdje mu jedan od roditelja nije prisutan, ili je dijete bilo napušteno od strane roditelja u djetinjstvu, ili mu se kroz roditeljska ponašanja pokazuje da njegove/njene emocije i potrebe nisu bitne (ili dijete to tako percipira), ono tada odrasta u osobu sa anksiozno-preokupiranim stilom privrženosti. U ovom stilu privrženosti, osoba ima veliki strah od napuštanja, potrebu za bliskošću i stalnim uvjeravanjem, te visoku emocionalnu ekspresivnost i osjetljivost (Attachment Project, 2023).
Karakteristike izbjegavajućeg stila privrženosti
Kod osoba sa sigurnim stilom privrženosti postoji osjećaj emotivne stabilnosti u sigurnim partnerskim i prijateljskim odnosima, te zdrav balans između bliskosti i udaljenosti u odnosima, kao i manjak straha od toga da će nas neko povrijediti ili napustiti. Međutim, kod izbjegavajućeg stila privrženosti — bilo da je riječ o izbjegavajućoj privrženosti ili dezorganiziranoj formi privrženosti — osoba stvara potrebe za prekomjernom samostalnošću i emotivnoj distanci između sebe i drugih ljudi, ima nepovjerenje prema prevelikoj intimnosti te tendenciju da potiskuje vlastite emocije.
Važno je napomenuti da osobe sa izbjegavajućim stilom privrženosti imaju naklonost ka samostalnošću te nemaju veliku potrebu da budu društveni ili da provode mnogo vremena sa drugim ljudima. S druge strane, često svoju energiju usmjeravaju ka profesionalnom uspjehu i sigurnosti. Osobe sa izbjegavajućim stilom privrženosti mogu biti društveni te opušteni, ali vrlo su rijetke osobe kojima će zaista dopustiti da ih upoznaju duševno i emotivno. Jedini izuzetak kada se osoba sa izbjegavajućim stilom privrženosti zaista osjeća sigurno je kada ima dugogodišnji odnos s nekim ljudima za koje zna da im se može otvoriti. U romantičnim odnosima, ljudi sa izbjegavajućim stilom privrženosti imaju tendenciju da se udalje od partnera — emotivno ili fizički — ili da u potpunosti napuste odnos. Ovo je doista rezultat odgoja gdje su im roditelji pokazali da se ne mogu, ili ne smiju, osloniti na druge ljude u svom životu (The Attachment Project, 2020).
Zašto se međusobno privlače?
Attachment polarity je psihološki koncept koji predstavlja činjenicu da anksiozna osoba traži konstantnu bliskost, dok izbjegavajuća osoba traži distancu — te to stvara začarani krug iz kojeg je često vrlo teško izaći. Disbalans veze između anksiozno vezanog partnera i izbjegavajućeg stvara neujednačen odnos gdje osobe imaju različite potrebe vezanosti, te na engleskom tzv. odnos push-pull dinamike (dinamike približavanja i udaljavanja). Ova dinamika govori o odnosu povlačenja i približavanja, gdje se jedan partner povlači, što stvara veliku anksioznost kod osobe sa anksiozno-preokupiranim pristupom, kod koje je strah od napuštanja velik. Naizgled može biti teško ostvariti kvalitetan i zdrav odnos u anksiozno izbjegavajućim dinamikama, no to ne znači da nije moguće. Kao što smo spomenuli na početku ovog članka, oba vida privrženosti kod osoba se kroz terapijski rad ili druge zdrave odnose mogu dovesti do zdravog i stabilnijeg stila privrženosti. No, stoji pitanje: zašto su osobe sa anksioznim stilom privrženosti toliko privučene osobama sa izbjegavajućim stilom privrženosti? A razlog tome je zapravo nesvjesna dinamika iz djetinjstva, tj. pokušaj da se ispravi rana trauma u povezivanju sa roditeljima (Trust Mental Health, n.d.).
Osoba sa anksioznim stilom privrženosti želi bliskost, a često i „ganja“ osobu sa izbjegavajućim stilom privrženosti, dok osoba sa izbjegavajućim stilom, koja je u djetinjstvu naučila da oslonac na druge ljude donosi samo bol te da mora biti samostalna, na neki način kao da bježi od svog partnera. To je upravo ona dinamika koju smo već spomenuli — push-pull. Unutarnje dijete u svima nama zapravo traži da iscijeli bol iz ranog djetinjstva, gdje nam roditelji možda nisu bili toliko bliski i prisutni za naše emocije i potrebe, ili su nas napustili, ili su nas naučili da moramo zavisiti samo od sebe, a ne od drugih (Trust Mental Health). Dopamin i kortizol igraju značajnu ulogu u oblikovanju stilova privrženosti. Dopamin je neurotransmiter koji je povezan sa nagradom i zadovoljstvom — on stvara želju za povezivanjem i društvenim vezama. Kortizol, s druge strane, jeste hormon stresa, koji može biti povišen tokom perioda stresa ili razdvojenosti, posebno kod osoba sa anksioznim stilom privrženosti. Dakle, nesigurni stilovi privrženosti kod obje osobe — tj. osoba sa anksioznim stilom te osoba sa izbjegavajućim stilom – dovode do disbalansa gdje osoba traži sigurnost i prihvatanje od strane druge osobe, a istovremeno se i boji ili osjeća stres vezan uz isto (Drybala, 2024).
Nesigurni stilovi privrženosti, posebno anksiozni i izbjegavajući, povezani su s disbalansom u dopaminskom i kortizolnom sistemu, što može dovesti do ciklusa u kojem osoba traži potvrdu i istovremeno doživljava stres (Drybala, 2024). Osobe sa anksioznim stilom privrženosti mogu osjećati veliku potrebu za povezanošću te pojačani stres kada te potrebe nisu zadovoljene. S druge strane, osobe sa izbjegavajućim stilom privrženosti osjećaju nižu osjetljivost na dopamin, te samim tim izbjegavaju emocionalnu bliskost (Kidd et al., 2010).
Nastaviće se…
