Pise: Elena Mustakova, PhD
Kada sam tokom ranih 1990-ih pisala doktorsku disertaciju iz oblasti
razvoja odraslih, odrasle godine su tumačene kao vrijeme postizanja
lične stabilnosti i sposobnosti brige o drugima, kao i mogućnosti
doprinosa društvu. Sada sve više i više nas odraslih koji vode tu brigu
shvaća da ovo tumačenje izgleda nije dovoljno, zbog rastućih cijena
hrane i energije, gubitka sredstava za život, klimatskih promjena,
propadanja okoliša, ratova, značajnih nedostataka u zdravstvenoj
zaštiti. To su samo neki od problema s kojima se suočavamo, a koji
otkrivaju posrnulu političku, finansijsku, ekonomsku i društvenu
strukturu.
S tim u vezi, pitamo se šta tačno jedna odgovorna odrasla osoba može
učiniti.
Živimo u civilizaciji tehnologije, i navikli smo da tražimo brza rješenja,
ali je pitanje iznad previše višestruko da bi imalo jednostavno rješenje.
Ovakav kontekst zahtijeva od nas da zastanemo i zaista razmislimo o
korijenima ovog globalnog stanja. Kako smo ikada došli do stanja naše
planete gdje obilje, udobnost života i pretjerano bogatstvo postoje
istovremeno sa strašnim siromaštvom, glađu i patnjom miliona djece?
Uobičajeni odgovor na to je ‘da je uvijek bilo tako; to je ljudska
priroda; ne može se mnogo uraditi po tom pitanju…’
Ali da li je ovo zaista istina? Ili je to priča koja nam se iznova i iznova
priča da bismo stoljećima stare sisteme dominacije zasnovane na
pohlepi učinili racionalnim?
Kada počnemo povezivati tačke između našeg privatnog svakodnevnog
života i šire stvarnosti koju živimo, primjećujemo da zbog ove
udobnosti našeg postojanja, normaliziranog kulturom materijalizma i
sve dubljeg jaza među ljudima, postajemo umrtvljeni i nezadovoljni.
Umorni smo od korporativne pohlepe i korupcije, od institucija vlasti
koje su miljama daleko od stvarne brige za dobrobit ljudi. Ipak, i dalje
učestvujemo u reprodukciji ovog neuspjelog sistema, ne
dovodeći u pitanje svoje potrošačke navike, niti svoja
društvena uvjerenja o tome šta je ‘realno’.
Ali veća stvarnost, za koju smo previše uljuljkani i rastreseni da je
postanemo potpuno svjesni, je da su iste blagodati razvoja industrije i
materijalizma, koje nam omogućavaju da razvijamo izvanredne
vještine u svakoj sferi ljudske djelatnosti, također hrane i našu
pohlepu, nemilosrdnost, mentalitet eksploatacije koji brutalno tretira
planetu i socijalno ugrožene kategorije, i da je takav sistem u suštini
izašao van kontrole. Ova realnost također traži od nas da prepoznamo
da je ideja neograničenog rasta i potrošnje potpuno nerealna, i da
moramo da naučimo da živimo unutar granica naše planete – princip
za koji se danas korporativna pohlepa samo pretvara da poštuje. Mi
takozvani odrasli potiho podržavamo ideju da je suština života u
konkurenciji, u napredovanju i ostavljanju drugih iz nas u prašini, čak i
kada u dubini duše znamo da nije tako – ali smo sami sebi rekli da su ti
unutrašnji principi „nerealni“. Zanimljivo je da se navodno realističan
pristup životu – ekonomija fokusirana na eksploataciju, pljačka
globalnih zajedničkih dobara, poput zraka, okeana, rijeka, šuma i svega
o čemu ovisi ravnoteža na planeti, kako bi se trošilo više, i hranila
iluzija nezavisnosti od drugih – pokazao potpuno nerealističnim u
odnosu na planetarne, kao i na naše ljudske granice.
Ekonomski model „egonomije”, kako ga je nazvao David Korten,
pojačao je stres pod kojim živimo, učinio nas nesretnim, ovisnim o
napravama i supstancama kako bismo odvratili pažnju od unutrašnje
gladi, pa čak i kako bismo mogli spavati. Nije ni čudo što skrivena
sistemska nepravda, koja postoji iza našeg načina života u izobilju,
umrtvljuje naše duše i ispoljava se u svim vrstama poremećaja, kako
individualnih tako i društvenih. Duša svake osobe žudi za živopisnim i
stvarnim vezama, za istinom, ljubavlju, učtivosti, prirodnom ljepotom,
dobrotom – bili mi svjesni toga ili ne.
U međuvremenu, čudimo se požarima koji se šire planetom, i
neobičnim vremenskim prilikama, oguglali od senzacionaliziranog
prikaza sveprisutnog nasilja i patnje u svakom kutku svijeta u
medijima. Sebi govorimo da ne možemo puno tu učiniti, a u najboljem
slučaju jednostavno pokušavamo da ublažimo neke od mračnijih
strana naše stvarnosti, kao što su rad djece, trgovina ljudima, ubistva
itd.
Međutim, ohrabruje saznanje da nam psihologija razvoja odraslih kaže
da možemo učiniti mnogo. Možemo izabrati da izrastemo u istinski
zrele i cjelovite ljude, čije odlike je da su duboko posvećeni ljudskoj
međuzavisnosti, suosjećanju i pronicljivoj ljubavi prema pravdi. U
svijetu prirode, vizuelni ekvivalent tome može biti gornja slika
isprepletenog stabla, koje izgleda da je izraslo iz više debala, a ipak stoji
kao jedinka koja snažno i visoko stremi k svjetlosti. Kada ljudi dozvole
sebi da izrastu u ovu vrstu zrelosti, shvataju da su naš način
razmišljanja i svakodnevni izbori potpuno povezani sa stanjem planete;
da naše sisteme vjerovanja treba pažljivo preispitati.
Ova nova i proširena odraslost je u porastu. Sve više i više odraslih koji
na pravi način shvataju svoju individualnost odlučuje da prevaziđe ovaj
pogled na život kao individualizam bez pardona, koji pogoduje samo
nekolicini, dok račun za to plaća naša goruća planeta i 68 miliona
prisilno raseljenih ljudi, od kojih su polovina djeca. Ljudi otkrivaju da
je život vođen strahom osiromašen život, bez obzira na to koliko
konzumiramo; dok prepoznavanje suptilnih signala naših srca,
reagovanje na ljudska stanja, i usklađivanje naših svakodnevnih života
i izbora s principom zajedništva čine život bogatim. U namjeri da
širimo svoje razumijevanje planetarnih međupovezanosti, postanemo
odgovorni za ono što podržavamo i iza čega stojimo, i naučimo kako
možemo učestvovati u izgradnji svijeta koji se zalaže za sve, otkrivamo
zdravu radost potpunog življenja. Počinjemo se zalagati za nešto
istinski smisleno, a život postaje čudo.
Ova šira ljudska zrelost odlučuje da staru priču o oskudici i
nemilosrdnoj konkurenciji pošalje u našu kolektivnu prošlost, i da se
umreži sa sličnim pokretima širom svijeta, sve dok ne dođemo do
društvene prekretnice u kojoj sile pohlepe više ne drže moć nad
ljudskom većinom, a nova etika odgovorne međuzavisnosti postane
naša kolektivna norma.
