Pise: Emina Zoletic, MSc.
Ovim člankom ću vas uvesti u temu koju sam istraživala nekoliko godina, a koja je važna za društvo koje je izašlo iz rata i nije se suočilo sa svim njegovim posljedicama. U narednim člancima ću postepeno govoriti o temama koje su proizašle iz istraživanja.
U ovom pregledu pojašnjavam sljedeće pojmove: sjećanje u društvima koja su prošla rat, pamćenje, generacija, međugeneracijska trauma, kako se porodice nose sa sjećanjima.
Međugeneracijska trauma se često spominje u običnom govoru, o njoj se priča u raznim kontekstima, iako jako malo ljudi poznaje tačno značenje pojma i šta on podrazumijeva.
Svi su negdje čuli za genetsko naslijeđe traume i kako se ona može prenijeti kroz generacije.
Često čujemo da je nešto njemu ili njoj naslijeđena trauma jer su baka ili otac imali to isto iskustvo. I zaista, postoje naučni dokazi da ratna trauma može biti epigenetski prenešena, ali zavisi od okolinskih faktora koliko će se ona razviti.
Pojedinci žive u društvenim sistemima: porodičnim, školskim, radnim, te ostalim grupnim velikim krugovima. Moje istraživanje se bavi društvom i pojedincem i gdje se oni susreću kada su u pitanju teška iskustva, koliko društvo utiče na pojedinca, kako se identiteti i pojedinačni pogledi mijenjaju nakon teških iskustava, poput rata, kako se živi i odnosi prema
posljedicama ratnih trauma i sjećanja, kao i sa posljedicama i transformacijama društva kroz okvire porodičnog okruženja.
Zašto je važno baviti se međugeneracijskim fenomenom prijenosa sjećanja?
Šta znači međugeneracijski prijenos socijalnih sjećanja i ratnih sjećanja? Kako se sjećanja prenose, kojim mehanizmima, da li roditelji nastoje da prenesu svoja sjećanja i koja je svrha toga?
Da li sjećanja mogu da oblikuju buduće generacije? Koliko su takva sjećanja selektivna, da li se govore ili ne, s kojom svrhom?
Da li će se razlikovati sjećanja i iskustva u prenošenju onih
koji žive izvan BiH i onih koji žive u BiH?
To su bila određena pitanja kojim sam započela projekt, koji sada ulazi u svoju završnu fazu.
Zanimao me je međugeneracijski prijenos sjećanja na ratne događaje u BiH, slučaj opsade Sarajeva, posebno kako se sjećanja prenose u porodicama, u dva različita geografska i politička konteksta, u porodicama koje su bile izbjeglice i sada žive u nekoj od evropskih zemalja ili Americi i u porodicama koje žive u Sarajevu.
Porodica je mikrosvijet u kojem se filtriraju poruke i znanja iz društva u kojem ona živi i sudjeluje. Porodične priče su centralne za to kako porodice međusobno komuniciraju (Bohanek et al., 2009). Porodično pripovijedanje igra važnu ulogu u razvoju identiteta i nečijem učešću u prenošenju i izgradnji svog porodičnog i društvenog identiteta (Nelson i
Fivush, 2004; Fivush, 2013).
Međutim, svrha međugeneracijskih porodičnih priča nadilazi puko dijeljenje detalja. Poput individualnog pamćenja (Bluck et al., 2005), često postoje eksplicitni i implicitni ciljevi povezani sa međugeneracijskim prijenosom porodičnih priča.
Naprimjer, starije osobe mogu dijeliti priče s mlađim generacijama kako bi im prenijeli neke lekcije (Ryan et al., 2004.), dok se mlađi pojedinci često upuštaju u razmjenu društvenih sjećanja s roditeljima kako bi dali smisao i povezali vlastita iskustva sa sadašnjim društvenim kontekstom (Pratt et al., 2008). Osim toga, međugeneracijske porodične priče mogu biti katalizator za povećanje povezanosti među članovima porodice (Norris et al., 2004).
Pamćenje se može posmatrati kao narativna, procesna i dijaloška konstrukcija, stvara i mijenja sliku svijeta u svakodnevnim interakcijama (Bietti, 2010; Welzer, 2010; Olivari, 2019). U tom smislu, prošlost nije statična jer zavisi od stalnog aktiviranja značenja u svakodnevnoj interakciji. Društveno pamćenje postoji između subjekata (Welzer, 2010: 5).
Koncept generacije je relacijski te se svaka generacija definiše na osnovu društveno- historijskih događaja kojima su svjedočili i koji su uvijek u odnosu na druge generacije. To pruža osjećaj identiteta među članovima u odnosu na drugu generaciju (Feixa, 1999; Reulecke, 2008; Pickering i Keightley, 2013.). Socijalne institucije su odgovorne za prenošenje sjećanja kroz različite mehanizme kao što su rituali, poput porodičnih proslava,
religioznih ili drugih grupnih ceremonija ili obilježavanje dana nacionalne nezavisnosti, da spomenem samo neke primjere. Ovi rituali legitimiraju svjetonazore i aktiviraju sjećanja u sadašnjosti (Feuchtwang, 2010). Stajalište socijalnih nauka je da se prijenos pamćenja odvija u različitim sferama društvenog života kao što su porodica, zajednica, škole i
popularne kulture, a to se može odvijati vertikalno (između generacija) ili horizontalno (u istoj generaciji) (Pickering i Keightley, 2013; Norridge, 2019).
Studije koje se bave prijenosom sjećanja ukazuju na značajne razlike između onih koji su proživjeli direktno iskustvo teških
situacija i onih koji nisu.
Osobe koje su proživjele takve kritične događaje, ne mogu pristupiti životnim situacijama iz uobičajenog repertoara misli i akcija, te tako mijenjaju sliku o svijetu,
stvarajući drugačije poglede na svijet kao i mijenjajući svoje potrebe (Das, 2008).
Kako komunicirati ovakva iskustva sljedećim generacijama koje ih nisu proživjele?
Područje međugeneracijskog socijalnog sjećanja postaje značajnije posljednjih desetljeća jer ima implikacije u društvenoj, historijskoj, političkoj i etičkoj sferi, u kontekstima ratnih sukoba, manipulacije, šutnje i nepravde koju nalazimo u društvima u tranziciji. U posljednjem pregledu literature nađena je veza između kolektivnog sjećanja i porodičnog sjećanja.
Nekada su sjećanja u porodici u suprotnosti sa zvaničnim sjećanjima. Porodična sjećanja nose rizik da budu potisnuta i ućutkana. Sjećanjima se može manipulisati, ona se mogu naglašavati u svrhu društvenih elita koje se bore za status veće žrtve. Socijalno pamćenje je narativna i dijaloška konstrukcija.
Konstrukcija socijalnih sjećanja podrazumijeva stalno obnavljanje značenja o prošlosti u govoru. Generacija koja je doživjela ratno iskustvo je u početku prevodilac novoj, sljedećoj generaciji, kojoj prenosi moralni okvir koji potvrđuje pogled na prošlost (i izostavlja druge mogućnosti).
Također, mladi ljudi, sljedeća generacija, tumače ovu prošlost na osnovu svojih mentalnih okvira, koji, pored porodičnih okvira, uključuju i druge referentne tačke i poglede, kao što su škola, vršnjaci, mediji, socijalni status ili društvene mreže. Tako praksa prenošenja postaje međugeneracijska ko-konstrukcija sjećanja, zajedničko ažuriranje značenja koje aktivno
uključuje i prvu i drugu generaciju.
Obje generacije izražavaju sjećanja kroz različite forme, kao što su fotografija, književna djela, pozorišne predstave i filmovi. Narativi koji se prenose uključuju sjećanja onih koji su doživjeli određeno iskustvo ali i izmjenu istog, jer sljedeća generacija mijenja i konfrontira sjećanja i time odražava svije dileme i kontradikcije.
