Piše: Rebecca Teclemariam-Mesbah
U današnjem svijetu svjedočimo dubokim promjenama u društvenom i moralnom pejzažu. Sve veća polarizacija, porast ekstremizma i rastuća nesposobnost da se prepozna ljudskost u drugima, nisu samo problemi na površinskom nivou – oni su znakovi sloma tradicionalnih društvenih i kulturnih okvira.Stariji sistemi, koji su nekada bili centralni za naš kolektivni identitet i vrijednosti, sada se pokazuju neadekvatnim za rješavanje složenosti našeg, međusobno povezanog, globalnog društva. Ipak, usred ovog raspada, postoje i snažni znaci integracije i obnove. Jedan vitalni doprinos ovoj regeneraciji je njegovanje mladih kroz vjersko i moralno obrazovanje (Montessori, 1992).
Stariji sistemi, koji su nekada bili centralni za naš kolektivni identitet i vrijednosti, sada se pokazuju neadekvatnim za rješavanje složenosti našeg, međusobno povezanog, globalnog društva.
Maria Montessori, rana zagovornica holističke i naučno utemeljene pedagogije, prepoznala je ovaj potencijal kada je napisala da obrazovanje može doprinijeti “izgradnji svijeta koji će biti svijet mira” i da su “djeca žedna velike vizije” (Montessori, 1992). Njen uvid je posebno relevantan u ranoj adolescenciji – kratkoj, ali kritičnoj fazi između 12. i 15. godine. Ovaj period obilježavaju brze promjene – fizičke, emocionalne, intelektualne i društvene – koje duboko oblikuju identitet i pogled na svijet mlade osobe. Adolescenti u ovom uzrastu počinju da postavljaju pitanja o životu, smislu i njihovoj ulozi u svijetu. Postaju sposobni za apstraktno razmišljanje i etičko rasuđivanje, te počinju formirati temeljne vrijednosti koje ih mogu voditi i u odrasloj dobi (Lillard, 2017).
Međutim, rana adolescencija je i vrijeme ranjivosti. Uzbuđenje i potencijal ove faze često idu ruku pod ruku sa zbunjenošću, anksioznošću i osjećajem nepovezanosti. Bez promišljenog vodstva, idealizam može lako ustupiti mjesto apatiji ili konformizmu. Ovo je mjesto gdje religijsko i moralno obrazovanje – provedeno na inkluzivan, promišljen i razmišljajući način – može odigrati transformativnu ulogu. Ono nudi adolescentima ne samo skup pravila ili doktrina, već okvir kroz koji mogu istraživati identitet, vrijednosti, odgovornost i zajednicu (Noddings, 1993).
Takvo obrazovanje ne bi trebalo biti kruto ili dogmatsko. Umjesto toga, trebalo bi potaknuti razmišljanje, dijalog i produbljivanje svijesti o sebi i drugima. Kada adolescentima damo priliku da se uključe u nesebično služenje, da razmišljaju o etičkim pitanjima i radoznalo istražuju duhovne tradicije, oni počinju da vide sebe kao sudionike u široj ljudskoj priči (Damon, 2008). Ovo stvara osjećaj svrhe i odgovornosti, koji može služiti kao sidro tokom cijelog života.
Montessori model Erdkinder odnosno “djeca zemlje”, nudi holistički pristup razvoju adolescenata. Model naglašava iskustveno učenje, angažman zajednice i povezanost s prirodom – što su sve bitne komponente moralnog i duhovnog rasta (Montessori, 1994). U svom radu u Bosni i Hercegovini i Holandiji ovaj model smo primijenili integracijom vjeronauke sa drugim predmetima, a posebno prirodnim. Spajanje religijskog i moralnog istraživanja sa naučnim istraživanjem nudi snažnu sinergiju: nauka njeguje radoznalost, zapažanje i osjećaj čuđenja o prirodnom svijetu, dok moralno obrazovanje poziva na razmišljanje o našoj ulozi u njemu (Eccles & Roeser, 2004).
Mentorstvo u zajednici je još jedan vitalni alat. Otkrili smo da kada se stariji adolescenti ili mladi odrasli obučavaju da podržavaju mlađe vršnjake, formiraju se značajni međugeneracijski odnosi. Ovi mentori mogu poslužiti kao vodiči i uzori koji razumiju izazove adolescencije i mogu pomoći u prolasku kroz ovu fazu života sa empatijom i uvidom (Berman, 1997).
Konačno, kontakt s prirodom ostaje često podcijenjen element moralnog i duhovnog obrazovanja. Bilo kroz vrtlarenje u zajednici, učenje na otvorenom ili čak brigu o malom zelenom prostoru, priroda nudi adolescentima uzemljenje, perspektivu i osjećaj povezanosti s nečim većim od njih samih. Ovaj kontakt potiče poštovanje, poniznost i prepoznavanje delikatne međuzavisnosti života (Lillard, 2017).
Ukratko, ako želimo pomoći mladim ljudima da razviju osobine koje su najpotrebnije u današnjem svijetu – empatiju, svrhu, odgovornost i nadu – moramo podržati njihov unutrašnji život jednako promišljeno kao i njihova akademska postignuća. Vjersko i moralno obrazovanje, utemeljeno na holističkim principima i obogaćeno naukom, mentorstvom i prirodom, jedno je od najmoćnijih oruđa koje imamo za to.
Reference
Berman, S. (1997). Children’s social consciousness and the development of social responsibility. SUNY Press.
Damon, W. (2008). The path to purpose: Helping our children find their calling in life. Free Press.
Eccles, J. S., & Roeser, R. W. (2004). Schools, academic motivation, and stage-environment fit. In R. M. Lerner & L. Steinberg (Eds.), Handbook of adolescent psychology (pp. 125–153). Wiley.
Lillard, A. S. (2017). Montessori: The science behind the genius (3rd ed.). Oxford University Press.
Montessori, M. (1992). Education and peace. Clio Press.
Montessori, M. (1994). From childhood to adolescence. Clio Press.
Noddings, N. (1993). Educating for intelligent belief or unbelief. Teachers College Press.
