Pise: Dr. Zina Besirevic
Ljubav ne gleda očima, već dušom, zato je krilati Kupidon naslikan slijep.
(William Shakespeare, San ljetne noći, prvi čin, prvi prizor)
Kroz vijekove su nam pjesnici, pisci i filozofi govorili da ljubav dolazi iz srca, i ta ideja je čvrsto utemeljena u gotovo svim jezicima svijeta. Kad kažemo da nešto činimo “od srca”, hoćemo reći da to činimo iz ljubavi. Štaviše, razdvajati ljubav od srca se čini kao nezamislivi atak na ne samo poeziju nego i narodnu mudrost.
Dok su umjetnici pisali o ljubavi duže i obimnije nego o bilo kojem drugom konceptu, neuronaučnici su tek od nedavno počeli da daju svoj doprinos toj temi.
S rizikom da oskrnavi romantični aspekat projekta, neuronauka počinje s
pretpostavkom, sasvim tačnom, da je mozak, a ne srce, lokus ljubavi. Kao dirigent kompletne simfonije ljudskog iskustva, mozak je autor svake ljubavne balade.
Kako piše? Jasno i precizno.
Zašto piše? Jer radi svoj posao održavanja svih naših metaboličkih funkcija, a u cilju preživljavanja.
Da li to znači da bez ljubavi ne bismo preživjeli? Mnogi od nas su bili na ivici te mogućnosti, u nekom momentu u životu. Neuronaučno govoreći, ta ideja zaista nije daleko od istine.
Kad smo zaljubljeni, često osjećamo kao da hodamo a ne dodirujemo tlo, kao da lebdimo, letimo visoko, kao da smo pod narkozom. Taj osjećaj nije iluzija, čini nam se kao da smo pod narkozom jer u vrlo fiziološkom smislu i jesmo.
Ljubav je neurohemijska reakcija.
U proteklih nekoliko decenija istraživanja u području neuronauke, nauke koja integriše medicinu, biologiju, hemiju i psihologiju, pokazala su da u ranim fazama intenzivne romantične ljubavi, prva neuromreža koja se aktivira u mozgu je osnovna mreža sistema nagrađivanja. Locirana u
ventralno tegmentalnom području srednjeg mozga (VTA), ova mreža je odgovorna za davanje uputa o osnovnim potrebama, tipa da jedemo kad smo gladni i pijemo kad smo žedni, što nam pokazuje da mozak zaista tretira romantičnu ljubav kao poriv da se zadovolji osnovna potreba.
Dalja i dublja istraživanja, zasnovana na korištenju funkcionalne magnetne rezonance (fMRI), pokazala su da 12 različitih područja mozga sarađuje u oslobađanju glavnih hemikalija vezanih za osjećaj zaljubljenosti (Cacioppo, 2012). Određeni dijelovi moždane mreže sistema nagrađivanja zasvijetle zbog naglog protoka krvi u ta područja: VTA, striatum, nucleus
accumbens, hipokampus i prefrontalni korteks.
Navedenim redoslijedom, ta su područja uključena u osnovne nagone, društvene pohvale, ubrzan rad srca, formiranje emocija i pamćenja te kreativnu maštu, funkcije koje se pojačavaju kad smo zaljubljeni.
Nasuprot tome, amigdala, frontalni i tjemeni korteks, područja koja regulišu strah, prosuđivanje, logiku i našu sposobnost podijeljene pažnje su deaktivirani (Zeki, 2007). Nije ni čudo onda što se, kada smo zaljubljeni, osjećamo sigurno, sva nam logika ode „kroz prozor“, a pažnja nam je usmjerena samo na tu jednu voljenu osobu.
Ipak, sinaptičko aktiviranje u različitim dijelovima mozga samo je jedan dio priče. Pored toga, kada smo zaljubljeni, neke specifične hemikalije se obilno oslobađaju, dok su neke druge potisnute. Postajemo preplavljeni dopaminom, takozvanim “feel good” hormonom, oksitocinom – hormonom “zagrljaja”, vazopresinom – hormonom “monogamije” kao i adrenalinom –
neurotransmiterom “uzbuđenja”. Oksitocin i vazopresin se posebno, kao ključni hormoni za ljubavnu vezu i za privrženost majci, otpuštaju tokom orgazma, tokom poroda i tokom zbližavanja u paru.
Zanimljiva istraživanja sa životinjama su pokazala da je kod prerijskih
voluharica, koje se vežu za cijeli život, nivo vazopresina u mozgu visok. Međutim, kada je hormon blokiran, mužjak mijenja ponašanje i napušta svoju partnericu. Sram ga bilo!
Nadalje, dok se svi ovi hormoni udružuju u povećanim razinama, serotonin, hormon koji reguliše apetit i raspoloženje, biva potisnut. Šira istraživanja su pokazala da su niske razine serotonina ključne kod anksioznosti i opsesivno-kompulsivnih poremećaja. To nam može dati “hemijsko objašnjenje” zašto tokom zaljubljenosti možemo postati opsjednuti detaljima sms poruke ili poluludi čekajući na telefonski poziv, dok smo istovremeno u ushićenom raspoloženju i nemamo apetita. Naravno, kao što svako ko je bio zaljubljen zna, sva ta euforija ne traje zauvijek.
Šta dakle uzrokuje promjenu? Naš fascinantni mozak se prebaci u drugu brzinu. Nakon što postanemo jedna polovina vezanog para, ono što se aktivira, odnosno ono što misao o voljenoj osobi aktivira u mozgu, zahvata više područja mozga. Jedno od tih područja su bazalni gangliji, odgovorni za motoričku kontrolu, ali i za promovisanje privrženosti kod sisavaca i to je ključno za ostajanje u odnosima, čak i kada više ne “lebdimo”.
Izvana gledajući, mnoge promjene vidno karakterišu dugoročnu ljubav. Postane vidljiva određena sinergija u tome kako se ljubavnici kreću, hodaju, razgovaraju, pa čak i završavaju rečenice jedno drugom. Iznutra gledajući, na neuronskom nivou, te promjene su izazvane većom aktivacijom kognitivnih područja mozga, posebno onih koji su uključeni u korištenje jezika. Nadalje, što smo duže zajedno s nekim, sve više i bolje aktiviramo sistem zrcalnih neurona. Zrcalni neuroni nam pomažu da predvidimo i uskladimo se sa postupcima voljene osobe. Sasvim slobodno možemo reći da nas dugotrajna ljubav čini oštroumnijima.
Ostavljajući romantiku netaknutom, šta mi ovdje možemo zaključiti ili dobiti iz neuronauke?
Možda ponajviše spoznaju da biti ludo zaljubljen uopšte nije ludost. Upravo suprotno, kako bi proizveo osjećaj zaljubljenosti, mozak pokreće sofisticiranu i impozantnu neurohemijsku produkciju, usmjerenu prema maksimiziranju naših šansi da se projiciramo u budućnost kroz svoje potomke.
S druge strane, ako se vratimo poeziji i prozi možemo samo priznati da je “ljubav valjda jedina stvar na svijetu koju ne treba objašnjavati ni tražiti joj razlog“ (Meša Selimović, Derviš i smrt).
Reference
Aron, A. et all. (2005). Reward, motivation, and emotion systems associated with early-stage
intense romantic love. Journal of neurophysiology, 94(1), 327-337.
Cacioppo, S., & Cacioppo, J. T. (2012). Decoding the invisible forces of social
connections. Frontiers in Integrative Neuroscience, 6, Article
51. https://doi.org/10.3389/fnint.2012.00051
de Boer, A., Van Buel, E. M., & Ter Horst, G. J. (2012). Love is more than just a kiss: a
neurobiological perspective on love and affection. Neuroscience, 201, 114-124.
Dębiec, J. (2007). From affiliative behaviors to romantic feelings: a role of nanopeptides. FEBS
letters, 581(14), 2580-2586.
Zeki, S. (2007). The neurobiology of love. FEBS letters, 581(14), 2575-2579.
